Crnogorski "originalni falsifikat"

Dakle, građani ne moraju da se izjašnjavaju kojoj naciji pripadaju, kojim jezikom govore i u koju bogomolju idu. Nikakve posljedice za neizjašnjavanje neće trpjeti. (Uoči popisa smijenjen je direktor, jer ne govori strani jezik!)

Kome naruku ide neizjašnjavanje?

Statistika će saopštiti tačno koliko se građana nacionalno opredijelilo kao Crnogorci, koliko kao Srbi, a oni koji se ne izjasne, niko ne zna šta su i ko su, pa ostaju van domašaja jezika statističkih brojki. Smanjiće se broj Srba, građana koji govore srpskim jezikom i vjernika CPC. Koristiću brojke iz posljednjeg popisa. Kolebanja u izjašnjavanju neće biti kod Albanaca (47.000), i Hrvata, (7.000), kod Bošnjaka (63.000), i Muslimana, (28.000). Jedino, moguća su međusobna prelijevanja kod Crnogoraca (270.000) i Crnogoraca koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi (201.000). Pođimo od pretpostavke. Recimo od 100.000, koji pripadaju srpskom i crnogorskom nacionalnom korpusu, možemo dobiti sljedeći statistički odnos: 40.000:40.000:20.000.  Prva brojka su nacionalni Crnogorci, druga, koji se u popisnoj listi ne izjašnjavaju, nego se to samo konstatuje, oni se gube. A treća brojka su Srbi. Na taj način dobija se “brdsko-planinskom” brzinom virtuelna struktura, i falsifikat postaje original – manipulativnom igrom drastično se smanjuje broj Srba. Omjer se prenosi na jezik i crkvu.

U procentima statistički odnos biće sljedeći: Od 100.000 stanovnika građanske države javiće se brojka od 40 odsto Crnogoraca, a svega 20 odsto Srba. Preostalih 40 odsto iščezava. Zvaničnici kažu da se građani slobodno izjasne bez pritiska. Međutim ostaje onaj okvir za definiciju licemjerja: Slušaj što govore, ali ne gledaj što rade. Tako na primjer, na sinoćnjem reprezentativno predstavljenoj tribini, TVCG (20. mart), u udarnom dnevniku, odmah poslije vijesti o sprečavanju “humanitarne katastrofe” u Libiji, eksponirana je sljedeća “jednoglasna” poruka: “Građani treba slobodno da se izjasne - i da pokažu da smo nacionalni Crnogorci i da govorimo crnogorskijem jezikom.” Ko to ne uradi taj prezire svoju državu i svoj jezik, poentirao je sljedeći sagovornik, inače DANU akademik. Kolateralna šteta na ovoj tribini, kao i za vrijeme nedavnog otvaranja srpskog konzulata u Herceg Novom bio je Filip Vujanović. Nakon sesije u Herceg Novom uslijedilo je saopštenje za javnost: ”Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović se dosad u više navrata - sjetimo se polutajnih sastanaka s presjednikom Srbije Borisom Tadićem ili javnih pohvala mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Amfilohiju Radoviću, koji najvulgarnije vrijeđa crnogorsku naciju - ponašao kao oktroisani poglavar neke satelitske banana republike, a ne kao predsjednik suverene i međunarodno priznate države", navode Crnogorski PEN i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (18. mart 2011).  Molijer je pisao: Ko hoće da utopi svog psa, optuži ga da je bijesan. Pošto su remetilački Srbi prokazani, “bijesni” treba ih, po staroj recepturi obilježiti kao hegemoniste, pozvati se na Garašanina, o kome su samo načuli, kako bi smanjili broj Srba, “narodnih neprijatelja.”

Kad se otvarao konzulat u Subotici, svečanosti su prisustvovali dva predsjednika, dvije susjedne države – Hrvatske i Mađarske. Sam događaj je okvalifikovan kao novi iskorak unapređenja dobrosusjedne saradnje. Tamo unapređivanje, a ovamo unazađivanje. Kada neko od prosrpskih stranaka posjeti Beograd oni idu na Tadićevo “kanabe,” dobijaju instrukcije za sprovođenje podrivačke politike, a kad crnogorski zvaničnici razgovaraju u Zagrebu, Tirani i Prištini, razgovori su - partnerski. A svi susreti sa Beogradom su - visokog rizika. Prethodne, brojne posjete Filipa Vujanovića Zagrebu bili su u skladu unapređenja međudržavnih odnosa, gdje je razgovarano o statusu Hrvata u Boki Kotorskoj, nuđene su reprezentativne prostorije i date za rad Hrvatskoj građanskoj inicijativi. Uoči popisa predsjednik Crne Gore, Filip Vujanović, koji je na izborima dobio većinsku podršku građana Crne Gore mora da brani taj legitimitet pred naletom nekih nevladinih organzacija, tribina i PEN-ova. Radi podsjećanja, na prethodnim predsjedničkim izborima, ogromna većina od izašlih, ponavljam – od izašlih, podržala je izbor gospodina Vujanovića. Upravo na tim izborima, u trećem pokušaju, Vujanović je dobio većinu od izašlih, a 52 odsto nije izašlo na izbore, iz čega bi se moglo zaključiti da je Crna Gora umorna od mržnje. Ovdje smo u dilemi: Mrzi bližnjega svoga, ili: Jedi bližnjega svoga? Ipak, isključivost u pretijesnim političkim grudima rađa mržnju. A gdje raste mržnja, tamo opada mudrost.

Kada je predstavnik Bošnjačke stranke boravio u Ankari i susreo se s turskim premijerom Erdoganom, nijesu se glasnuli branitelji crnogorske nezavisnosti. A vođeni su razgovori i o predstojećem popisu stanovništva u Crnoj Gori. Nije se niko glasnuo kad je u Tirani nedavno formirana Liga koja traži da svi Albanci žive u istoj državi, čime se najavljuje da će se otcapariti trećina NDCG. Nije bilo reagovanja ni kada je poslanik crnogorskog parlamenta napustio zasijedanje, jer je morao da ide u Tiranu na obilježavanje “Dana zastave”. Bio je opravdano odsutan.