Ubiti pticu naftašicu

Dok Britanija slavi vjenčanje princa, a Barak Obama zbija šale sa Donaldom Trampom, njihove „pametne bombe“ ubijaju nevinu djecu. Dok traje veličanstvena ceremonija uz zvuke britanske himne, poštovaoci njihovog veličanstva i krune ucrtavaju koordinate za smrtonosni tovar koji će ciljano da usmrti Gadafijevu unučad. Reakcije na ubistvo djece gotovo nikakve. Od odgovornih za zločin, poslovično licemjerje. Žaljenje zbog kolateralne štete, ako je do toga stvarno došlo. Treba provjeriti da nije u pitanju neka Gadafijeva ujdurma.

Libija proživljava najteže trenutke u svojoj ne baš srećnoj istoriji. Slično Srbiji često su bili meta i na udaru moćnih imperija, koje su nastojale da direktno ili preko vazala, kao što je to bio kralj Idriz, ovladaju ovim kvalitetnom naftom bogatim područjem. Zato je Imperija bila preko četrdeset godina u sukobu sa pukovnikom Gadafijem. Jer im Gadafi nije dozvolio ono što su im dozvolili Mubarak, Ben Ali, Saleh i drugi kooperativni Arapi. Nije im dozvolio da upravljaju njegovom zemljom i njenim resursima.

Imperija je strpljivo čekala kako bi se stekli uslovi koji će omogućiti da se Gadafiju zada konačni udarac. Nekoliko godina unazad pregovarala je sa pukovnikom, potpisivala ugovore, primala ga u zvanične posjete, u dvorištu Jelisejske palate dozvoljavala mu da razapne šator i defiluje sa kamilom. U isto vrijeme pripremala je „fejsbuk revoluciju“ i pravila planove da Gadafija skine sa vlasti, a ako ne pristane na to da ga ubije.

Stiče se utisak da su autokrate svrgnute od strane „fejsbuk armade“ samo kolateralna šteta, a da je glavna meta bio pukovnik Gadafi i Libija. „Revolucije“ u susjednim zemljama nazvane su narodnim, a one su, prema opšteprihvaćenom mišljenju, bile uzrokovane nezadovoljstvom arapskog naroda zbog socijalnih i drugih društvenih nepravdi. Vjerovalo se da je na djelu borba naroda protiv tiranije i ugnjetavanja od strane autokratskih režima, a njihovo rušenje se poistovjećivalo sa rušenjem Berlinskog zida i padom komunističkih diktatora u bivšim članicama Varšavskog ugovora.

Ovakav scenario u Libiji nije imao prođu. Zbog relativno dobrog standarda i relativno ostvarenih sloboda nije bilo kritične mase da se Gadafi sruši. Zato je Imperija krenula u bjesomučni rat protiv pukovnika, pokrenula svoju ubilačku mašineriju u namjeri da porazi Gadafija i dođe do libijske nafte, pa se „ Odisejeva zora“, kako su cinično nazvali svoj krvavi pir, može slobodno posmatrati kao nastavak serijala o pobjesnjelom Maksu gdje se bez bilo kakve ideologije zarad nafte i golog interesa kasapi, kolje i ubija.

Antiutopija postade stvarnost, a zabrinjava to što je najnoviji masakr dobio legitimitet od Ujedinjenih nacija, pa su, bez obzira na naknadne primjedbe zbog prekomjerne upotrebe sile, sva ubistva, i ova Gadfijeve unučadi i samog Gadafija ako do njega dođe, međunarodnim zakonima dozvoljena. Brine i to što Imperija ovaj put nije našla za shodno da objašnjava razloge za krvoproliće i nije izmišljala povode kao onomad što je izmislila nepostojeće Sadamovo oružje za masovno uništenje. U bombardovanje se krenulo sa smiješnim izgovorom da se libijski narod spasava od Gadafijeve samovolje i tiranije. Za dobrobit tog naroda stavili su pod kontrolu libijski novac koji se nalazio u stranim bankama uz obećanje da će ga čuvati i dati narodu kada dođu crni dani.

Crno zlato je glavni razlog što se Libija bezočno bombarduje, a od izgovora najnesuvisliji je onaj da nije pravo da samo Libija eksploatiše svoju naftu, jer je nafta opšteplanetarno dobro, zajednički resurs na koji svi imaju pravo. Ovakvi glasovi sa Zapada čuli su se i kada je Rusija u pitanju, pa je ne tako davno rečeno da ne može samo jedna zemlja da koristi toliko resursa i da bi trebala da ih podijeli sa drugima. Čudi da baćuške iz ovoga nisu izvukle nikakav zaključak, nego su i sami odobrili napad na Libiju bez obzira što bi prema takvom kriteriju i takvoj uvrnutoj logici i oni mogli da budu napadnuti. Takođe bi bilo pošteno da Amerikanci, koji troše 40 posto svjetskih dobara, a shodno proklamovanoj doktrini, podijele ta dobra sa ostatkom svijeta. Iako od toga neće biti ništa, jer oni ne odstupaju od nešto izmjenjenog gesla iz Opštenarodne zaštite bivše nam države koje glasi - Tuđe hoćemo, svoje nedamo!

Ostaje pitanje šta se dešava sa američkim narodom? Zašto se ne pobuni protiv zločinačkih ratova koje u njihovo ime i zbog „budućnosti čovječanstva“ vode godinama i republikanski i demokratski predsjednici? Kao one 68. godine kada su protestvovali protiv istog takvog rata u Vijetnamu. Šta se od tada promjenilo?

Da li je moguće da je u pitanju najobičniji sebičluk, jer što više nafte za džabaka to njima bolji standard, pa zašto bi sjekli granu na kojoj sjede? Umjesto da protestvuju ispred Bijele kuće, oni se vesele. Raduju se smrti ozloglašenog teroriste. Gospodari rata su odnekud iskopali zaboravljenog i gotovo penzionisanog Osamu Bin Ladena i ubili ga na brzinu kako bi pažnju javnosti skrenuli sa ubijene djece od koje je najmlađe imalo samo četiri mjeseca.

„Ubiti pticu rugalicu“ američki je film, drama o rasnim predrasudama i sukobima na američkom jugu u kojoj se osudom rasizma nagovještava pravednije društvo i bolji međuljudski odnosi. Savremenoj Americi više odgovara gornji naslov.