Separatistički pokreti i kosovski uticaj - nepodnošljiva lakoća potcjenjivanja (II deo)

Josu Ortuondo Larrea:

Cilj je da Baskija dobije pravo na samoopredeljenje

Euzko Alderdi Jeltzalea (na baskijskom jeziku) ili Partido Nacionalista Vasco (na španskom) najstarija je i najjača baskijska stranka. EAJ – PNV osnovan je 1895. i do kraja pedesetih godina 20. vijeka bio je neprikosnovena politička struktura unutar vlastite nacionalne zajednice. Tada je dio članova Baskijske nacionalističke partije napustio EAJ, izražavajući neslaganje sa umjerenom orijentacijom stranke. Disidenti su formirali pokret za oružanu borbu, poznat kao ETA, mada je ta organizacija tokom naredne decenije izgubila izvorni desni i demohrišćanski predznak, budući da su kontrolu nad njom preuzeli radikalniji baskijski separatisti lijeve i marksističke provenijencije. Danas EAJ – PNV ima najveći broj mandata u parlamentu Baskije i vodeću ulogu u regionalnoj vladi, kao i šest poslanika u Skupštini Španije. Stavove te stranke u razgovoru za «NR» tumačio je Josu Ortuondo Larrea, poslanik EAJ – PNV u Evropskom parlamentu.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako Baskijska nacionalistička partija ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Ortuondo: To je bio jedan bitan korak u Evropi, ali je takođe važno sačuvati prava svih građana na Kosovu i njegovu multietničnost. Kosovo ima specijalan status sa protektoratom Ujedinjenih nacija i to tu zemlju čini posebnom. Svaki slučaj mora se odvojeno analizirati, uzimajući u obzir sve realnosti te regije.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima Baskije i Madrida, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Kao i u slučaju Kosova, ideja EAJ-PNV ide linijom koja poštuje princip slobodnog odlučivanja u svakoj zemlji. To je osnova kreiranja novih država.

Vlada u Madridu nije priznala nezavisnost Kosova. Kako komentarišete taj stav i da li ga smatrate trajnim i nepromjenljivim?

Nezavisnost Kosova poklopila se sa kampanjom za opšte izbore u Španiji. Vidjećemo evoluciju te odluke kod nove vlade. Ali, u osnovi, Španija je bila protiv priznanja, jer je odluka o nezavisnosti donesena jednostrano. Španski ministar inostranih poslova nedavno je rekao da Španija neće učestvovati u vojnoj misiji na Kosovu sve dok Evropska unija kontroliše zemlju kroz misiju EULEX.

Zvanično, EAJ - PNV se zalaže za visok stepen autonomije Baskije u Španiji. Da li se tu završava vaša borba za baskijske interese ili ste spremni da, u određenim okolnostima, idete i korak dalje?

Naš cilj jeste da stanovnici Baskije dobiju pravo na samoopredjeljenje. Dijalog između dvije administracije izuzetno je bitan da bi se pronašlo rješenje i mi smo otvoreni za to.

Kako biste ljudima van Baskije i Španije objasnili razlike između baskijskog i kastiljanskog, odnosno, španskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Baskija sama odlučuje o svojoj sudbini, nezavisno od Španije?

To pitanje potiče iz prošlosti. Baskijske zemlje i njihov identitet postoje dugo vremena, a takođe i osjećaj pripadnosti našem narodu. Mi imamo našu autonomiju, jezik, kulturu i nadležnosti u mnogim stvarima, uključujući i poreze. Poštovanje principa slobode odlučivanja u svakoj zemlji osnova je za nas.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o Baskiji, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti ne podržava većina stanovnika. Koliko je utemeljena ta tvrdnja?

Mi ne govorimo o nezavisnosti, gotovo je sigurno da većina Baska ne podržava nezavisnost, ali, to što želimo drugačije je od autonomije. Pitanje ETA veoma je bitno i bez stavljanja tačke na terorizam sve je veoma komplikovano u Baskiji. Baš kao što sam ranije rekao, mogućnost slobode odlučivanja za nas je osnovni princip i trebalo bi da bude poštovan u svakoj zemlji. Mi poštujemo odluku Baskijaca.

Koliko je do sada u Baskiji učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete? U tom smislu, kakve političke razlike postoje između EAJ - PNV i drugih baskijskih partija, naročito onih za koje se smatra da su bliske ETA?

Osnovna razlika jeste da mi odbacujemo bilo koji oblik nasilja da bi se postigao cilj. Živimo u prosperitetnoj zemlji za visokim stepenom razvijenosti na svim područjima. Nije moguće ispuniti bilo koji cilj terorizmom.

Kakav je vaš odnos prema baskijskim oblastima u Francuskoj i da li zalaganje za ujedinjenje baskijskih zemalja može da uspori put do nezavisnosti, budući da je teže parirati Madridu i Parizu zajedno, nego samo Madridu?

Mogućnost ujedinjenja sa baskijskim zemljama u Francuskoj ili sa Navarom u Španiji danas je daleko. To je pitanje koje druge baskijske nacionalističke partije potenciraju, ali, to je komplikovano pitanje. Riječ je o dvije države.

Vi ste poslanik PNV u Evropskom parlamentu u Briselu. Da li u toj instituciji postoji razumijevanje za vaše političke ciljeve i, uopšte, za želje Baskijaca da sami odlučuju o sebi?

EAJ - PNV je proevropska partija. Trenutno smo u procesu stvaranja Međunarodne demohrišćanske partije. Za nas, bitan cilj jeste da imamo predstavnike u evropskim institucijama. Evropska unija treba da bude tačka susreta i referenca za sve evropske narode i nacije.

Bernat Joan:

Katalonija ima pravo na nezavisnost

Republikanska ljevica Katalonije (Esquerra Republicana de Catalunya) osnovana je 1931. godine. Uoči Građanskog rata u Španiji i tokom njega (1936-1939), ERC je imao važnu ulogu u katalonskom pokretu za stvaranje nezavisne države, kao i u otporu režimu Franciska Franka. Danas je Republikanska ljevica treća stranka po snazi u Kataloniji, sa 14 odsto glasova na posljednjim pokrajinskim izborima 2006. i dvadeset jednim poslanikom u regionalnom parlamentu. Na nivou Španije, ERC je peta partija po biračkoj podršci. Za “Novi Reporter”, razloge zbog kojih ERC insistira na izdvajanju Katalonije iz sastava Španije tumačio je sekretar za međunarodnu politiku Republikanske ljevice Bernat Joan.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako vaša partija ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Joan: Svaki slučaj u suštini je izolovan slučaj. Ali, možemo pronaći pravila u izolovanim slučajevima. Kosovo je postalo nezavisno zbog volje većine svoje populacije. To je u skladu sa principom o samoodlučivanju.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome Republikanska ljevica insistira kada je riječ o odnosima Katalonije i Madrida, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Prema principu samoodlučivanja, građani su vlasnici svoje budućnosti i mogu da odluče o svojoj domovini. Za mene je lakše da zamislim Republiku Srpsku kao dio Srbije nego kao nezavisnu državu, baš kao što lakše mogu da zamislim Valensiju kao dio katalonske nacije ili Španije, nego kao nezavisnu naciju. Ali, naravno, na vama je da odlučite.

Kako biste ljudima van Katalonije i Španije objasnili razlike između katalonskog i kastiljanskog, odnosno, španskog nacionalnog identiteta i protumačili potrebu da Katalonija sama odlučuje o svojoj sudbini, nezavisno od Španije?

Katalonija je bila nezavisna nacija sve do osamnaestog vijeka. Španska vojska je 1714. godine ušla u Barselonu i naše nacionalne institucije su poražene. Mi govorim sopstvenim, katalonskim jezikom. To je romanski jezik, baš kao i španski, ali potpuno je drugačiji od španskog. Imamo sopstvenu istoriju kao nezavisna država, ali, prije svega, imamo želju da postanemo nezavisna država. Prema pravu o samoopredjeljenju, imamo pravo da odlučujemo o sopstvenoj budućnosti.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o Kataloniji, može se čuti tvrdnja da opciju nezavisnosti ne podržava većina stanovnika. Koliko je utemeljena ta tvrdnja?

Danas je to tačno. Većina stanovnika Katalonije zalaže se da katalonski jezik postane zvaničan jezik, da imamo sopstveni Olimpijski komitet, nacionalni fudbalski tim, nacionalne timove i u drugim sportovima, ali ne i da imamo nezavisnost. Ali, takođe, mnogi Katalonci podržavaju i nezavisnost. U stvari, mi i ne znamo tačno koliko ih podržava nezavisnost, jer referendum nikada nije održan.

Koliko je do sada u Kataloniji učinjeno na realizaciji političkih ciljeva za koje se vi zalažete? U tom smislu, kakve političke razlike postoje između ERC-a i koalicije Konvergencija i Unija (CIU), koja dobija najviše glasova suverenista u Kataloniji?

Osnovna razlika između nas i CIU jeste to što smo mi jasno za nezavisnost, dok CIU sumnja u taj cilj ili ima drugačiji senzibilitet u vezi s tim pitanjem. Ali, glavne katalonske političke snage – PSC, CIU, ERC i ICV – smatraju da je Katalonija nacija.

Da li se granice nezavisne Katalonije, za koju se zalažete, podudaraju sa granicama sadašnje autonomne pokrajine Katalonije u okviru Španije?

Ne, ne podudaraju se. Za ERC, katalonska nacija sastoji se od Katalonije, Valensijske zemlje i Balearskih ostrva, baš kao i od Sjeverne Katalonije koja je pod Francuskom. Ja sam, na primjer, građanin Balearskih ostrva, rođen u Ibici i Katalonac po nacionalnosti.

Kakav je vaš odnos prema katalonskim oblastima u Francuskoj i da li vaše zalaganje za ujedinjenje katalonskih zemalja može da uspori put do nezavisnosti, budući da je teže parirati Madridu i Parizu zajedno, nego samo Madridu?

Mi nismo ni protiv koga. Smatramo da ljudi mogu imati nekoliko političkih identiteta. Prihvatamo da u Kataloniji imamo građane koji se osjećaju samo Kataloncima, drugi i Kataloncima i Špancima, novopridošlice koje se osjećaju Kataloncima, Marokancima, Špancima i Evropljanima... To za nas nije problem. Mi samo želimo da imamo svoje mjesto u zajedničkom projektu izgradnje ujedinjene Evrope sa svim slobodnim građanima.

Kuupik Kleist:

Grenland se kreće ka nezavisnosti

Zajednica Inuita (Inuit Ataqatigiit) je lijevo orijentisana partija sa Grenlanda, osnovana 1976. pod uticajem tadašnjeg omladinskog radikalizma sa istim političkim predznakom u Danskoj. Osim zalaganja za socijalističke ideje, stranka sa od formiranja bori za nezavisnost matičnog ostrva. Naziv partije odnosi se na starosjedilački narod Grenlanda Inuite (u prevodu – ljudi), koji su u većem dijelu svijeta poznati kao Eskimi. Međutim, sami Inuiti smatraju da izraz Eskim ima pežorativno značenje, pa insistiraju na upotrebi autentičnog imena za taj etnos u arktičkom pojasu, od Aljaske do Grenlanda. Danas je Inuit Ataqatigiit treća partija po snazi na Grenlandu, sa 22,6 odsto osvojenih glasova na posljednjim parlamentarnim izborima 2005. Za «Novi Reporter», ciljeve Zajednice Inuita objasnio je predsjednik i poslanik partije Kuupik Kleist.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od države Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 zemalja. Kako vaša partija ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih sporova oko suvereniteta u svijetu?

Kleist: Svi ljudi imaju pravo na samoopredjeljenje, kao što je napisano u članu 1 Povelje Ujedinjenih nacija. Istina je i da svaki slučaj treba da bude sagledan u svjetlu istorijskih, pravnih i političkih dimenzija. Unilateralna deklaracija dramatičan je politički potez, ali pravi test jeste političko priznanje koje treba da uslijedi od drugih. Jasno je da se svjetska zajednica mijenja u vezi s tim. Čini se da je Kosovo postiglo značajno političko priznanje, dok se istovremeno neke nacije - zemlje protive njihovoj odluci. Međutim, to protivljenje počiva na staroj verziji „državnog suvereniteta“. Protivnici odbijaju da prihvate da se princip teritorijalnog integriteta mijenja, u svjetlu legitimnog traženja prava na samoopredjeljenje i želje za sprovođenjem istinskih demokratskih principa. Ako situaciju posmatramo u tom svjetlu, Kosovo nije izolovan slučaj. U isto vrijeme, smatramo da pravo na samoodlučivanje nije apsolutno pravo – znamo da ponekad postoji zamjena teza između tog prava i interesa. Procijenili smo situaciju i znamo kako da se nosimo s njom. Analizirali smo istorijsku, pravnu, političku i ekonomsku dimenziju upotrebe tog prava u grenlandskom inuitskom kontekstu.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša partija insistira kada je riječ o odnosima Grenlanda i Danske, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Isto pravo trebalo bi da bude primijenjeno, ali, ponovo kažem, treba biti razmotrena istorijska, pravna i politička dimenzija, jer je svaki slučaj poseban. Pravo na samoopredjeljenje grenlandskih naroda ukorijenjeno je u njihovom jedinstvenom statusu i pravu koje imaju kao domicilno stanovništvo, kao i u jedinstvenom istorijskom kontekstu. Mi razumijemo da postoji konstantna tenzija između prava naroda i drugih geopolitičkih obzira. Analizirali smo i istražili stvar i vjerujemo da postoje načini za napredak grenlandskog naroda. U slučaju BiH, problem treba pažljivo razmotriti, posebno u svjetlu odnosa prava i interesa.

Kako biste definisali političke razlike između Zajednice Inuita i drugih partija na Grenlandu, prije svega kada je riječ o stavovima prema nezavisnosti Grenlanda?

Na Grenlandu se trenutno razvija nova situacija i ona se pomjera više ka nezavisnom političkom sistemu. Kroz novouspostavljenu Komisiju za samoupravu Grenlanda, članovi Komisije, parlamentarci iz vodećih partija Grenlanda i Danske, pregovaraju o prihvatljivom modelu budućih odnosa Danske i Grenlanda. Cilj je kreiranje većeg stepena samouprave i nezavisnije situacije u zemlji. Ključno pitanje u pregovorima jeste pravo na zemlju i njene prirodne resurse, kao i izbor najpogodnijeg pravnog koncepta za konstruktivnu samoupravu. Između ostalih, kao mogući modeli razmatrani su „slobodna asocijacija“, „federacija“ ili „produžena samouprava“. U fokusu je bila slobodna asocijacija kao najpraktičnija opcija. Do danas, pregovori su bili pozitivni i u skladu za željama Grenlanđana u vezi sa vlasništvom nad zemljom i njenim obnovljivim i neobnovljivim prirodnim resursima. Komisija bi trebalo da završi svoj izvještaj ovog proljeća i očekuje se da će se u novembru održati referendum o samoupravi Grenlanda. Ukratko, kada je riječ o tom pitanju, nema razlika među političkim partijama na Grenlandu. Međutim, postoje razlike u dilemi: maksimalna autonomija ili nezavisnost. Pozicija moje partije Zajednice Inuita, jeste takva da je samoupravni sistem tek jedan korak prema punoj nezavisnosti i suverenosti Grenlanda. U ovom trenutku, Zajednica Inuita i još jedna, vladajuća partija - Naprijed, zalažu se da Grenland postane nezavisna i suverena država. Vjerujemo da je u budućnosti takav status neizbježan. Međutim, nismo odredili konkretan datum za realizaciju tog cilja.

Kakav je odnos snaga među zagovornicima i protivnicima nezavisnosti Grenlanda među stanovnicima vašeg ostrva? Postoji li mogućnost da u bliskoj budućnosti građani Grenlanda odlučuju o tome?

Većina stanovnika Grenlanda podržava budući samoupravni sistem, koji će biti predmet odlučivanja na predstojećem referendumu. Pitanje Grenlanda kao nezavisne i suverene nacije još nije zvanična tema.

Prema zvaničnim podacima, Grenland ima blizu 70.000 stanovnika, od čega su 87 odsto pripadnici Inuit naroda. S obzirom na brojnost i značaj Inuita u istoriji Grenlanda, da li vaš narod učestvuje u dovoljnoj mjeri u upravljanju ostrvom?

Kroz prethodne referendume stvorili smo sistem autonomije na Grenlandu unutar Kraljevine Danske i njene jurisdikcije. To podrazumijeva primjenu principa parlamentarizma i činjenicu da imamo demokratski izabranu skupštinu i vladu. Takođe, imamo i opštinska vijeća koja bira narod Grenlanda. Sve u svemu, mislim da su ljudi na Grenlandu direktno uključeni u proces donošenja odluka i na lokalnom i na nacionalnom nivou. Sigurno, pitanje demokratije nešto je o čemu se uvijek i svugdje raspravlja. Smatram da je bitno da imamo takve debate. To je pitanje na koje nikada nećemo dobiti odgovor. Za mene je bitno da se fokusiramo na principe demokratije i stalno obrazujemo ljude o njihovim ljudskim pravima i demokratskim principima, koji osiguravaju da naši građani imaju svoja osnovna ljudska prava, kao što je pravo da učestvuju u političkom životu.

Da li u vladi i parlamentu Danske postoje sagovornici koji su spremni za dijalog o mogućoj nezavisnosti Grenlanda?

Naravno, postoji puno pragmatičnih i progresivnih političara među različitim partijama u danskom parlamentu, koji su spremni da razgovaraju o tom bitnom pitanju sa nama i da podrže našu borbu da dobijemo veću samostalnost za Grenland. Nadalje, oni razumiju da je nezavisnost Grenlanda naš cilj.

Da li put Grenlanda prema nezavisnosti mogu da otežaju vojni interesi SAD, zbog Thule Air Base i drugih dimenzija američke zainteresovanosti za uticaj na Grenlandu?

Naravno da je pitanje američkog vojnog prisustva i interesa bitno, ali nije ključno pitanje u našim razgovorima. Ne vidimo to kao prepreku. Ali, jeste pitanje koje treba uzeti u obzir.

Patrick Bourgeois:

Nezavisnost Kvebeka je urgentna

U razgovoru za «Novi Reporter», ciljeve i stavove pokreta za odvajanje Kvebeka od Kanade predstavio je Patrick Bourgeois, portparol Organizacije Kvebečana, jedine organizacije indipendista u Kvebeku koja posjeduje novine, izdavačku kuću i radio-stanicu i čiji je militantni dio Mreža otpora Kvebečana.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od države Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 zemalja. Kako vaša organizacija ocjenjuje stav predstavnika SAD, Kanade i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih sporova oko suvereniteta u svijetu?

Bourgeois: Jasno je da ono što se sada događa sa Kosovom može poslužiti ljudima koji se bore za nezavisnost Kvebeka. Unilateralna proklamacija samostalnosti Kosova predstavlja presedan i poslužiće kao municija protiv Kanade, koja se nada da će preko zakona C-20 odlučiti da li će rezultat trećeg referenduma o statusu Kvebeka biti dovoljan za priznanje naše nezavisnosti. Slučaj Crne Gore, za čiju nezavisnost je trebalo 55 odsto birača, a što je arbitražno bilo fiksirano od Evropske unije, bio je kao postupak upotrebljen od Kanade, da bi se negiralo pravo Kvebečana na nezavisnost, po formuli 50 procenata plus jedan glas. Pošavši od toga - da Kanada priznaje jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, za nas zakon C-20 postaje suvišan. Ali, ako iz imperijalističkih razloga Kanada priznaje Kosovo, treba biti svjestan da će njena pozicija biti dijametralno suprotna ako bi istu stvar uradio i Kvebek. Kosovo pokazuje, a ono je jedinstven slučaj, kao što su to slučajevi Kvebečana, Baska, Kurda, Korzikanaca ili Bretonaca u Francuskoj, da takvi narodi, ipak mogu proklamovati nezavisnost ako ih podržava neka velika sila, a to se dogodilo na primjeru podrške SAD Kosovu. To znači da i naša organizacija mora učvrstiti veze sa inostranstvom. Organizacija Kvebečana u ovom trenutku sarađuje sa onima u Evropi koji se bore za nezavisnost, prvenstveno sa Baskima i Bretoncima, ali, vrijeme je da se okrenemo i Srbiji. Kao žrtva imperijalističke agresije, Srbija ima mnogo više sličnosti sa Kvebekom nego što bi se to moglo pomisliti. Možda bi Srbija, pa i Rusija, mogle podržati kvebečki narod, kao što to Zapad radi za Kosovo.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome vaša organizacija insistira kada je riječ o odnosima Kanade i Kvebeka, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Naravno da kvebečki indipendisti priznaju pravo naroda na samoopredjeljenje. Međutim, treba razlikovati pravo nekog naroda na samoopredjeljenje i podjelu teritorije tek stvorene države na osnovu etničkih principa, što se, izgleda, tiče Kosova. Neprijatelji nezavisnosti Kvebeka obilno su igrali na tu kartu. Oni tvrde da bi Zapadni Montreal, tamo gdje su anglofonci u većini, mogao biti odvojen od nezavisnog Kvebeka, kao što je šest grofovija sjevera Irske bilo odvojeno od Republike Irske 1922. godine. Jasno je, međutim, da anglofonci Kvebeka ne predstavljaju posebnu naciju, nego pripadaju kanadskoj dijaspori. Njihovo pravo na samoopredjeljenje ne može se ostvariti u Kvebeku, jer se već ostvaruje u okviru Kanade. Što se tiče BiH, treba vidjeti. U stvari, nema jedinstvenog modela i sve je pitanje interesa i odnosa snaga. Pitanje je da li u BiH postoji jedinstvena nacija koja je stvorila državu, ili je riječ o državi bez jedinstvene nacije? Slično pitanje se postavlja i za Kosovo. Da li je to nacija koja je sebi stvorila državu, ili jedna manjina koja se preko nezavisnosti želi priključiti matičnoj naciji.

Kako biste ljudima u RS i BiH objasnili razlike između nacionalnog identiteta Kvebeka i ostatka Kanade i protumačili potrebu da Kvebek sam odlučuje o svojoj sudbini?

Kvebečki narod je, suštinski, francuski i to je narod koji je prvi kolonizovao i razvio teritoriju Kvebeka. Ta teritorija ukradena nam je engleskim osvajanjem 1760. godine. Britanci su to postigli oružjem i uspostavili jedan okrutan sistem eksploatacije. Današnji kanadski anglofonci njihovi su nasljednici. Nakon toga, kanadski, odnosno, engleski identitet i kvebečki, tj. francuski identitet bili su tako koncipirani da se francuski identitet asimilira, čemu se Kvebečani opiru, sa aspiracijama na političko oslobođenje. Aktuelno, bez političke nezavisnosti, francuski Kvebek će nestati, a mi imamo sve manje i manje političkih sloboda. Nezavisnost je urgentna.

Do sada su održana dva referenduma o nezavisnosti Kvebeka, pri čemu su snage koje se zalažu za secesiju veoma tijesno izgubile na posljednjem izjašnjavanju građana. Postoji li mogućnost da se ponovo raspiše referendum i kada bi to moglo da se desi?

Nemoguće je reći kada će biti sljedeći referendum za nezavisnost Kvebeka. Partija Kvebeka, koja je trebalo da ima istorijski zadatak da promoviše nezavisnost Kvebeka i pod čijim patronatom su sprovedena dva referenduma, oklijeva i kao da žrtvuje opciju nezavisnosti da bi imala bolji glasački rezultat. Međutim, podrška nezavisnosti u populaciji Kvebeka veoma je jaka. Ona iznosi između 40 i 45 odsto i stvari bi se mogle brzo deblokirati, ako bi Partija Kvebeka krenula u akciju.

Šta vaša organizacija poručuje onom dijelu frankofonog stanovništva u Kvebeku koji nije spreman da se upusti u avanturu nezavisnosti, zbog straha da će nova situacija ugroziti dobro stanje ekonomije i životni standard, dostignut u okviru Kanade?

Nezavisnost će nam donijeti sredstva u skladu sa našim ambicijama. Bićemo gospodari naše sudbine. Ako kvebečki narod bude odlučan, nezavisnost će osigurati njegov prosperitet. U protivnom, mi ćemo živjeti s našim greškama, kao i svaki drugi slobodan narod. Ništa nije unaprijed dato. Jedna stvar je sigurna - bez nezavisnosti francuski jezik nestaće iz Sjeverne Amerike, a time i jezik i kultura kvebečkog naroda. Štaviše, nezavisnost Kvebeka oslobodiće naše političke snage i stvoriti od Kvebeka srednje veliku silu. Kvebek je već dvadeseta svjetska ekonomska sila. Kvebek je sav protiv imperijalističkih ratova i njegova diplomatija angažovaće se u konstrukciji nezavisnih blokova država, posebno u frankofonskim područjima.

Charles de Gol je krajem šezdesetih godina javno podržao borbu Kvebeka za nezavisnost. Kakav je bio kasniji odnos državnika iz Francuske prema vašim nastojanjima? Kako službeni Pariz danas tretira ideju nezavisnog Kvebeka?

Stvari se tu miču. Nakon sedamdesetih godina, Francuska je zauzela poziciju «nemiješanja, ali ne i nezainteresovanosti» u pogledu kvebečke borbe. Međutim, Sarkozy, veliki prijatelj kanadskog finansijskog kapitala, danas napušta prethodnu francusku poziciju u korist kanadskog federalizma. To je neprihvatljivo. U stvari, Kvebek traži neku stranu silu koja bi joj dala podršku u slučaju nezavisnosti. Tradicionalno, mi smo okrenuti Francuskoj, ali stvari se mogu izmijeniti. Mi smo spremni na dijalog, i Srbija bi mogla da ga prihvati.

Koliko su utemeljene procjene da bi se, u slučaju da se Kvebek odvoji od Kanade, ostatak Kanade, u kome je engleski jezik dominantan, ujedinio sa Sjedinjenim Američkim Državama?

Politički, Kanada neće odustati od svoje nezavisnosti da bi se stopila sa SAD. Ako pojedine kanadske regije i pridružuju svoju politiku američkoj, kanadski identitet ostaje. Ipak, činjenica je da je engleski dio Kanade više amerikanizovan od Kvebeka, koji je razvio mehanizme odbrane u odnosu na anglosaksonsku opasnost.

Sivanandan Kishore:

Tamilski Elam mora dobiti svoju nezavisnost

Na Šri Lanki, ostrvu u Indijskom okeanu, već pola vijeka, a s naročitim intenzitetom od početka osamdesetih godina, traje etnički rat između većinskih Sinhaleza i manjinskih Tamila. Povremeno se potpisuju mirovni sporazumi, ali sa kratkim rokom trajanja. Druga zajednica proglasila je samostalnu državu na sjeveroistoku bivšeg Cejlona, ali Tamilski Elam, koji de facto funkcioniše, još nije dočekao međunarodno priznanje. Osim globalno prepoznatljivih Tamilskih tigrova, predvodnika oružane borbe Tamila za nezavisnost, postoji i Tamilska nacionalna alijansa, kao političko krilo secesionističkog pokreta. Ta koalicija četiri partije na posljednjim parlamentarnim izborima u Šri Lanki osvojila je 22 mandata. Jedan od poslanika Tamilske nacionalne alijanse u skupštini Šri Lanke jeste i naš sagovornik Sivanandan Kishore.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako Tamilska nacionalna alijansa ocjenjuje stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u svijetu?

Kishore: Iako je Kosovo postalo nezavisna država, situacija je slična kao u Šri Lanki. Mi takođe moramo dobiti svoju nezavisnost. Ali, Amerika je stala iza Kosova, a iza nas niko ne stoji. Mi smo pitali međunarodnu zajednicu zašto je to tako. Tamilski tigrovi bore se za nezavisnost, ali niko nas ne podržava i zbog toga naš narod pati. Kao i u slučaju Kosova, ukoliko dobijemo nezavisnu državu, situacija će se smiriti u našoj zemlji. Tamilski narod može biti veoma miroljubiv u svojoj zemlji. Kada je Kosovo postalo nezavisno, podržali su ih Amerika i neke zemlje unutar Evropske unije. Oni moraju podržati i naš sjeveroistok kao nezavisnu državu i moraju nam dopustiti da živimo odvojeno, jer ovdje ljudi konstantno nestaju i bivaju ubijeni. Padaju granate, ubijaju tamilske članove parlamenta. To se dešava svaki dan u našoj zemlji.

Kako biste ljudima u Evropi objasnili razlike između identiteta Tamila i Sinhaleza u Šri Lanki i protumačili potrebu da Tamili sami odlučuju o svojoj sudbini? Ovdje je poznato da su Tamili, uglavnom hinduisti, a Sinhalezi budisti. Koji su ostali bitni faktori vašeg rivaliteta?

Šri Lanka je dobila nezavisnost prije pedeset godina i čitavo to vrijeme mi smo odvojeni od Vlade Šri Lanke i Sinhaleza koji vladaju cijelom zemljom. Njihove dvije partije UNP i SLFP, vladaju Šri Lankom pet decenija. Svih tih godina, mi smo diskriminisani. Tamilski tigrovi bore se za našu nezavisnost skoro tri decenije, ali niko nas ne podržava. Čak i susjedna zemlja, Indija, nas ne podržava. Kao i u slučaju Kosova, neko bi morao da stane iza nas. Moraju tamilskom narodu dopustiti da živi u svojoj nezavisnoj državi.

Do dijela svijeta u kome mi živimo stižu protivrječne vijesti o sadašnjoj fazi građanskog rata u Šri Lanki. Šta je istina, sa vašeg stanovišta, i kada je riječ o broju žrtava s obje strane i kada je u pitanju dilema – ko je u ofanzivi, a ko u defanzivi?

To je ključna stvar. U nekim područjima jednu godinu, a u nekim godinu i po, vojska Vlade Šri Lanke pokušava da uđe na teritoriju koju kontrolišu Tamilski tigrovi. Ali, ne uspijevaju u tome. Oni ne mogu da prodru, jer Tamilski tigrovi brane tu teritoriju, brane tamilski narod. Žrtava ima na obje strane, ali više na strani Vlade Šri Lanke. I među pripadnicima Tamilskih tigrova ima žrtava. Tamilski tigrovi govore koliko ima ranjenih i poginulih među njima, ali vladine snage to ne rade. Više mrtvih i ranjenih ima na strani Vlade Šri Lanke. Godinu i po dana pokušavaju da prodru na sjever zemlje, na teritoriju koju kontrolišu Tamilski tigrovi, ali ne mogu. Ne mogu se pomjeriti ni sto metara.

Tamilski tigrovi se za samostalnu tamilsku državu bore oružanim putem, a Tamilska nacionalna alijansa djeluje u parlamentu. Šta ste uspjeli da postignete na taj način od posljednjih izbora 2004. godine, što se tiče realizacije tamilskih interesa?

Nas je izabrao narod na demokratskim izborima. Ali, naš glas u parlamentu niko ne sluša. Mi u parlamentu govorimo u ime svih ljudi, ne samo tamilskog naroda. Međutim, nas u vladi ne slušaju. Nismo ništa postigli u parlamentu, ali smo popunili naše poslaničke stolice, jer ne želimo da naša mjesta zauzmu druge partije i drugi poslanici koje će imenovati vlada i koji neće predstavljati naš narod onako kako on to želi. Zato smo i izlazili na izbore. Znamo da u parlamentu ne možemo puno da postignemo, ali isto tako ne želimo da drugima dajemo priliku da govore u naše ime.

Da li vas, bar kao privremeno rješenje, zadovoljava federalizacija zemlje na sinhaleški i tamilski dio? Kolike su šanse da Vlada u Kolombu pristane na takvo rješenje?

Nikakve. Vlada u Kolombu nikada neće pristati na takva rješenja. Mirovni pregovori nisu nam donijeli nikakve rezultate. Oni neće dopustiti da tamilski narod ima nezavisnu državu ili bilo kakvu teritorijalnu formaciju na sjeveroistoku u kojoj bi mirno živio. Kada dođu na vlast, svi političari u Šri Lanki samo žele da ubijaju Tamile i nastave sa ratom. I ova vlada takođe. Borbeni avioni „kfirsi“, svakodnevno lete iznad sjevera i ubijaju tamilski narod. Oni lažu kada kažu da su im ciljevi položaji Tamilskih tigrova. Oni ubijaju tamilski narod, bombarduju ga svaki dan. Kada oni to rade, nijedna zemlja ne reaguje, ne postavlja pitanja. Ali, kada eksplodira jedna bomba u Kolombu, svi odmah okrivljuju Tamilske tigrove. Zato ja i pitam međunarodnu zajednicu - zašto to radi?

I Tamili i Sinhalezi su, u određenom istorijskom periodu, doselili na Šri Lanku sa kontinenta, iz Indije. Kakav je odnos indijske Vlade prema sukobima u Šri Lanki? Da li se može reći da favorizuju jednu od strana?

Indija prihvata naše izbjeglice na području Tamilskog Nadua, jedne od 28 država u Indiji, na istoku zemlje. Smještaju ih u izbjegličke kampove, hrane i obrazuju. U Tamilskom Naduu vrše pritisak na indijsku Vladu da uradi nešto. Ali, indijska Vlada ne čini ništa.

Thomas Fleming:

Američki južnjaci su dosta slični Srbima

Thomas Fleming je predsjednik Rockford instituta, kao i urednik i autor u magazinu «Chronicles», u američkoj saveznoj državi Ilinois. Doktorirao je filozofiju na Univerzitetu Sjeverne Karoline. U razgovoru za «Novi Reporter», Fleming je potvrdio obje svoje reputacije – jednu, koju ima kao branilac južnjačke tradicije u Sjedinjenim Američkim Državama, i drugu, koju je stekao kao ekspert za secesionističke pokrete.

Novi Reporter: U februaru ove godine, albanski političari na Kosovu proglasili su secesiju od Srbije, a tu odluku u međuvremenu priznalo je oko 30 država. Kako ocjenjujete stav predstavnika SAD i vodećih zemalja EU - da je riječ o izolovanom slučaju koji ne može postati presedan za rješavanje drugih međunacionalnih sporova u Evropi i svijetu?

Fleming: Američki ambasador u Ujedinjenim nacijama Kalmsay Khalizad, govorio je u UN da nezavisno Kosovo ne može poslužiti kao presedan za druge secesionističke pokrete zbog Miloševićeve politike etničkog čišćenja. Naravno, nije pomenuo ni riječ o hrišćanskim crkvama koje su Albanci demolirali, niti je pominjao albansku kampanju nasilnog etničkog čišćenja koja traje više od 100 godina, žene koje su silovane, ljude nealbanske nacionalnosti koji su ubijani nakon US/UN invazije. Očekivano, lideri separatističkih pokreta širom svijeta, naročito u Škotskoj, Katangi i Nagorno-Karabahu, odbijaju da se slože sa američkim stavom.

Srpski dio Bosne i Hercegovine Republika Srpska, ali i hrvatski dijelovi BiH, pokazuju tendenciju da se izdvoje iz zemlje u kojoj većinu ima bošnjačko-muslimansko stanovništvo. Da li se pravo na samoopredjeljenje, na kome insistira dio predstavnika Juga u SAD, može primijeniti i na zemlju u kojoj mi živimo?

Teško je u međunarodnom pravu pronaći «pravo na secesionizam». Tendencija je da se secesionistički pokret prihvata jedino u slučajevima kada postoji funkcionalna vlada, gdje je secesioni dio ujedno i federalni entitet i gdje su ljudi na svojoj koži osjetili ugnjetavanje, naročito kolonijalno ugnjetavanje. Prema tome, dok za nezavisnost Kosova ne postoji legitimna osnova, za Republiku Srpsku ta osnova postoji, jer je RS autonomni entitet u Bosni, koja je i sama produkt, ne secesionog pokreta, već strane agresije. Takođe, moramo biti svjesni činjenice da Albanci na Kosovu nisu sami sebe «oslobodili» od Srbije. Sjedinjene Države dale su im njihovu nezavisnost.

Kako biste ljudima van SAD objasnili razlike između identiteta Juga i Sjevera i protumačili potrebu da Jug sam odlučuje o svojoj sudbini?

Iako južnjaci u SAD govore istim jezikom i dijele zajedničku istoriju sa sjeverom, jug je znatno drugačiji od sjevera, baš kao što je Irska drugačija od Engleske. Prvo, većina južnjaka tradicionalno su hrišćani i redovno odlaze u crkvu, uglavnom žive ruralnim načinom života, politički su konzervativniji i poštuju svoju istoriju i tradiciju. S tim u vezi, dosta su slični Srbima. Poznajem bar jednog srpskog sveštenika koji voli jug i podiže zastavu Konfederacije.

U medijima sa globalnim uticajem, kada se govori o američkom Jugu, može se čuti tvrdnja da afirmativan odnos prema bivšoj Konfederaciji ima manjina stanovnika. Koliko je utemeljena ta teza?

Ankete su veoma nepouzdane, ali, čak i poslije više od 140 godina propagande i indoktrinacije, mnogi južnjaci su i dalje ponosni na svoju istoriju i svoju regiju. Dok možda samo 10-15 odsto bijelaca južnjaka kaže da se zalaže za secesiju i možda se manje od polovine snažno identifikuje sa konfederalnom zastavom ili posjećuje spomenike posvećene Konfederaciji, oni i dalje ne vole jenkije i više vole svoj način života. Takođe je tačno da su međurasni odnosi puno bolji na jugu i puno više crnaca vraća se u države na jugu, nego što ih odlazi.

Kakve političke razlike postoje između južnjačkog sistema vrijednosti i načina razmišljanja koji je prisutan u dvije vodeće partije u SAD, Republikanskoj i Demokratskoj?

Tradicionalno, južnjaci vjeruju u ograničenu vladu i niske poreze, a sumnjičavi su prema ekspanziji savezne vlade. Iako većinom glasaju za republikanske kandidate, koje smatraju konzervativnijim i većim patriotima, istina je da Republikanska partija nije puno uradila za svoje južnjačke glasače od kojih zavisi. Većina konzervativnih južnjaka vjeruje u ograničavanje imigracije, smanjivanje socijalne pomoći i zaštitu hrišćanskih crkava. To su tri pitanja za koja republikanci pokazuju malo interesovanja. Prije pedeset godina, većina južnjaka, sjećajući se da je Republikanska partija vodila rat na jugu od 1861. do 1865. godine, bila je zgađena socijalističkom politikom koju su zagovarale demokrate i nije podnosila njihovu tadašnju naklonjenost prema Sovjetskom Savezu.

Šta Srbi mogu da očekuju od raspleta predsjedničke trke u Americi, u kojoj su preostali Johm McCain, Barack Obama i Hillary Clinton?

Ko god da pobijedi, biće najgori predsjednik u američkoj istoriji. Iz srpskog ugla gledano, McCain, koji je fanatičan kada je u pitanju američki imperijalizam, mogao bi biti najgori kandidat. S druge strane, gospođa Clinton pokušavaće da odbrani i opravda agresiju koju je njen muž ispoljio protiv Srba. I Obama, sa ocem muslimanom i očiglednom mržnjom prema američkom evropskom nasljeđu, mogao bi takođe da zauzme agresivniji stav u podržavanju muslimana na Balkanu. Srbi na Balkanu moraju da razumiju da od sljedeće američke administracije mogu da očekuju samo neprijateljstvo.

(Novi Reporter)