Savremeni svet | |||
Mletački trgovac iz Berlina, ili o dostojanstvu Grčke |
petak, 13. februar 2015. | |
Šta pobjeda Sirize znači za siromašni dio Evrope? Živimo u „zanimljivom“ vremenu kada su događaji brži od svojih eventualnih poslijedica, koje su preduhitrene novim razvojima. To zapravo znači da vrlo drastične promjene slijede jedna drugu i na neki način su brže od predviđene i planirane budućnosti. Stoga ostajemo zatečeni i nespremni da se stavimo na neku od dvije projavljene strane; naime, doba kada je politički život Evrope bio izražen u nekoliko nijansi sive naglo i iznenadno je prekinuto pobjedom Sirize. Dobit, moć i vladavina tržišta najzad su dobili „slobodnu konkurenciju“ u liku dostojanstva, slobode i demokratije, i svi građani Grčke (i Evrope) su pozvani da se opredjele na jednu ili drugu stranu. Dalje od statističkih podataka, koji su dostupni svima i koje uvijek možemo tumačiti shodno svojoj opredjeljenosti u ovoj surovoj utakmici, potrebno je da stvari sagledamo iz ugla društvenog interesa i sudbine pojedinca unutar igara u kojima politički i ekonomski propadaju cijele države. Na kraju krajeva, svi odnosi, bilo politički, ekonomski i ini, postoje zahvaljujući i na korist društva i zajednice, a ne zbog pukog sticanja i bogaćenja nekolicine oportunista. Kakvu promjenu znači pobjeda Sirize i zašto je izazvala kovitlac rasprava i tektonskih potresa u dotle uspavanim zemljama, kako onim koje jesu, tako i onim koje nisu članice Evropske unije? Po čemu su uopšte slične ove različite zemlje na različitim krajevima Evrope? Možda upravo njihov zajednički imenitelj – dužničko ropstvo prema Njemačkoj – čini ovu pobjedu i dalji razvoj Sirize zanimljivim i kritičnim? Neću se doticati nekolicine onih koji u Njemačkoj vide moćnog gazdu, koji smatraju da je, hegelovskim rječnikom, Svjetski duh odredio Njemačkoj ulogu vladara i autokrate, uslijed „urođene njemačke vrijednoće, dobre organizacije i radne etike“. Smatram da je ovakav sužanjski odnos i stav irelevantan sam po sebi i ne zaslužuje da se na njega traći vrijeme i kritički prostor. Ovdje se samo dotičemo pitanja kako to da dvije slobodne i ravnopravne strane, kakve treba da su članice jedne političke unije, nikako ne mogu da dostignu dogovor. Odgovor leži upravo u načinu na koji ovu uniju vidi, i kako se prema njoj odnosi Njemačka. Njemačka, naime, insistira na odnosu moći i ekonomske prevlasti u odnosu na Grčku, ali i na ostale zemlje EU, sa krajnjim ciljem da stekne potpunu kontrolu nad njihovim tržištima i resursima, ne mareći što tako dovodi u pitanje njihov ekonomski i politički opstanak. To sve se jasno može nazrijeti iz odnosa i stavova Volfganga Šojblea i Angele Merkel prema krizi u Grčkoj i drugim zemljama Južne Evrope. Tu više nema govora o „uniji ravnopravnih i slobodnih“, već o neodrživoj „uniji“ moćnih i bogatih na jednoj strani, i njihovih slabih i siromašnih (implicira se „nesposobnih, lijenih i inferiornih“) slugu, a sve na osnovu ekonomskih kriterija koje definišu, naravno, bogati. Šekspirov Mletački trgovac i sudbina njemačkog ekonomskog modela Evropa danas ima priliku ili da se vrati svojim starim, temeljnim vrijednostima, ili da se izgubi u sukobu isključivo ekonomskih odnosa dužnika i lihvara koju je nametnula Njemačka, a gdje lihvaru, sva je prilika, prijeti sudbina Šekspirovog Mletačkog trgovca. Da podsjetimo, trgovac Šajlok nikako ne odustaje od traženja da mu se „vrati ono što mu se duguje“, koristeći retoriku njemačkog ministra finansija, i tvrdeći da „samo želi ono što mu po zakonu i pripada“. Sve ukazuje na tragičan kraj dužnika Basanija, koji je posudio novac nadajući se da će mu to pomoći da dođe do sreće i blagostanja, ali koji nije u mogućnosti da otplati dug i kamate pod zelenaškim uslovima na kojima insistira Šajlok. I iako Basani nudi ogromnu svotu novca kako bi otkupio svoj dug, Šajloku, u suštini, novac nije dovoljan, već on sa mržnjom i prezirom traži surovu kaznu i javno poniženje za svog dužnika. Naravno, ova priča se završava onako kako se obično završavaju priče o gramzivim lihvarima: Šajlok će na kraju izgubiti svu svoju imovinu, jer je u nezajažljivoj potrebi da povrati „novac koji mu pripada“ prenebregao sopstvenu ljudskost, i doveo sebe da na ime duga od svog dužnika traži, ne novac, već njegov život. Tako se jedan naizgled jasno definisani ekonomski odnos profita i interesa prenosi na razinu metafizičke borbe dobra i zla. Epilog je kazna za Šajlokov hibris, i to upravo onakva kazna kakva ga od svih mogućih, najviše i boli (u duhu one poznate kletve „dabogda imao pa nemao“, koja se upravo pripisuje krugovima, poput ovih koje Šekspir opisuje u „Mletačkom trgovcu“). Starogrčko insistiranje na mjeri bilo je plod mudrosti, a prelaženje granice prave mjere stvari se nazivalo hibrisom. Hibris se po pravilu plaćao propašću, i to propašću epohalnih razmjera. Mi smo da nas svi svjedoci kako Njemačka u Grčkoj prelazi tu mjeru svojim rigoroznim insistiranjem na „novcu koji joj pripada“. Na taj način ona u potpunosti prenebregava mjeru, ljudsko dostojanstvo i brigu o vrlini (kako svojoj, tako i tuđoj). Ako se insistira na tome da se kao zalog za otkupljivanje dugova oduzimaju dostojanstvo i sloboda, onda se Grčkoj zapravo i ne nudi nikakva perspektiva osim sunovrata, odnosno beskrajnog sukoba bogatih i siromašnih u kome će na kraju svi biti gubitnici. Borba za povratak morala u ekonomiju Njemačka ekonomija sve manje zavisi od „vrednoće njemačkih građana“ i „sposobnosti njemačkih kompanija“, a sve više na lihvarskom odnosu prema svojim povjerenicima, gdje nema prostora za pregovore, partnerske odnose i održiva rješenja, već isključivo za diktat sile i diskurs nadmoći onoga ko posuđuje prema onom ko je zapao u takvu potrebu da posudi. Istorijska je ironija, a na nju je Siriza danas prinuđena da se poziva, na to kako je Grčka oprostila ogroman dug Njemačkoj, koja se u vrijeme nacizma takođe „zadužila Evropi“ po veoma konkretnim i lako izračunljivim ekonomskim parametrima, da ne pominjemo „kredit“ koji je Treći Rajh „pozajmio“ od grčke centralne banke na skoro isti način na koji Njemačka danas traži „naplatu duga“ – primenom brutalne političke sile. Njemačka, kojoj je dug oprošten u ime humanosti i „budućnosti Evrope“, sada manično insistira da se pravila koja je sama nametnula poštuju do u Jotu i da se od njih ne odstupa, kao da su u pitanju Božije zapovjesti. I šta drugo na to može da učini Siriza, nego da zahtjeva povrat ovog ratnog duga, na šta Grčka nema samo „zakonsko“ pravo, već i moralno. Njemački dug iz Drugog svjetskog rata, osim ekonomskog, jeste prije svega moralni, i to što je oprošten ne znači da je i zaboravljen, pogotovo imajući u vidu da je i ekonomija posleratne Njemačke ojačana opljačkanim novčanim zalihama i rezervama zlata okupiranih zemalja, što joj je kasnije oprošteno. Otvaranje ovog pitanja naročito dobija na snazi u svjetlu nadirućeg talasa neofašističkih organizacija i stranaka širom Evrope, koje u nekim zemljama Evrope ulaze u parlamenti, a u nekim, kao u slučaju Ukrajine, i u izvršnu vlast. A u slučaju te iste Ukrajine Njemačka zajedno sa Francuskom prihvata da surađuje sa predstavnicima neonacističke partije postavljajući još jednom sama pravila po kojima igra (kao u slučaju onog iznuđenog grčkog kredita), ne nalazeći za shodno ni na trenutak da politiku i ponašanje ove strane osudi i sankcioniše. Utoliko je pobjeda Sirize šansa cijele Evrope da se uzdrmano povjerenje povrati, da se stvore nove, zdravije osnove za suradnju, opstanak i razvoj kontinenta, uključujući i zemlje van Evropske unije, i naravno Rusiju. Prvi adut Sirize pritom jeste nedostatak „prljave prošlosti“i odsustvo umješanosti u afere i korupciju, što joj daje prednost u odnosu na ranije vladajuće partije koje su bile akteri u mnogim, a od kojih je u najveće po pravilu uvek bila umješana – Njemačka. Siriza trenutno predstavlja političku silu koja nema prošlost koja može da je sputava i da je obavezuje prema saučesnicima u pljački i korupciji, jer u njoj nije učestvovala. U pitanju je stranka koja ima sposobne i nekompromitovane članove koji su do sda više puta dokazali svoj moralni integritet i političku doslijednost svom programu i društvenim vrijednostima. Ostaje da se nadamo da stečeno povjerenje naroda Grčke (i dobrog djela Evrope) neće prokockati, i da će ostati doljedni svojim proklamovanim ciljvima i vrijednostima. A ako ne budu, naći će se neko drugi ko hoće. Njihova pobjeda je jasno svima stavila do znanja, šta je ono što je Grčkoj i Evropi potrebno. Krajnje je vrijeme da im neko to i pruži. |