Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > "Eksplozivni" multikulturalizam kao poslednji stadijum evropske modernizacije
Savremeni svet

"Eksplozivni" multikulturalizam kao poslednji stadijum evropske modernizacije

PDF Štampa El. pošta
Časlav D. Koprivica   
nedelja, 22. novembar 2015.

Zašto se desio pokolj u Parizu, odnosno kako je bilo moguće da se desi? Da li se dogodio stoga što je u Siriji u toku rat protim Islamske države - pokreta koji je (bio?) na putu da ostvari svoj cilj i zaista stvori Islamsku državu? Ne vjerujem, zato što je glavni cilj francuskog učešća u intervenciji u Siriji legalna vlast Bašara el Asada, da bi se udarima protiv Islamske države i Francuska, više nevoljno, kao, uostalom i čitav Zapad, priključila nakon uspješne ruske intervencije, koja je počela da preokreće situaciju po sirijskim bojištima. Francusko učešće u ovoj više fingiranoj intervenciji protiv islamista moglo je imati samo simbolički efekt, koji teško da je mogao ove da «razbijesni» toliko da izvedu pokolj koji su izveli, ako ga već od ranije, i iz drugih razloga, nijesu bili namjeravali.

Ovo je, prije, bila demonstracija sile sekularnoj, ranjivoj, agresivnih islamista prepunoj Francuskoj, kojoj je poručeno da je u toku rat protiv nje - ne zbog njenog djelovanja u Siriji, već zato što je sekularna, ne čak ni «nevjernička» (tj. hrišćanska), već «bezbožna», i zato što je cilj islamista - islamska Francuska i islamska Evropa.

Uostalom, islamisti dobro znaju da je prije svega Asad na meti Francuza - koji su, uz Amerikance, bili najglasniji u zahtjevima da on mora da ode, što se, što posredno što neposredno, manifestovalo u vidu podrške najrazličitijim antiasadovskim, stvarnim ili navodnim, opozicionim skupinama, rezultat čega jeste razorena i raseljena, nekad u mnogim relevantnim aspektima za taj dio svijeta uzorna zemlja. No, nije Sirija jedina arapska zemlje čijoj je nesreći Francuska dala svoj doprinos. Sjetimo se Libije, do državnog prevrata 2011. autoritarne, ali u mnogim segmentima napredne države, da bi se nakon anglo-francuske, jeftinom naftom motivisane agresije, koju su, dakako, cinično nadzirale i usmjeravale SAD, ona pretvorila u razdržavljenu teritoriju u kojoj caruju svakojake, pored ostalih i džihadističke bande.

Dakle, zahvaljujući neodgovornom, sebičnom i, u krajnjoj liniji, glupom djelovanju Francuza, koji su, kadgod im se ukaže zgodna prilika, radi da se, dakako pod izgovorom svoje «civilizacijske misije» i «posebne odgovornosti» prema ovima ili onima, podsjete «slavnih dana» kolonijalizma, nekoliko zemalja je unesrećeno i stradalo je mnogo više ljudi nego prije neki dan u Parizu. Uzgred, bez namjere da upadnemo u bilo kakvu, svakako neumjesnu i neprihvatljivu zluradost, jer, na kraju krajeva, mogućnost djelotvorne građanske akcije i u tzv. «demokratskim društvima» je sve manja – no, ipak, gdje su bili oni Parižani koji su, u znak prkosa, pjevali «Marseljezu» kada je njihova zemlja ubijala po Libiji, krčeći put glavosječama koja će ubiti još mnogo više ljudi; štaviše, gdje su bili kada je njihova Republika svojim naporima faktički pomagala islamistima u Siriji, koji su joj vratili kako su joj vratili? Inače, postoje ozbiljne indicije da su izvršioci nedavnog pokolja turista u Tunisu, uglavnom sa Zapada, došli iz Libije. To bi, dakle, bio drugi slučaj da oni koji su, što direktno, što indirektno, dobili pomoć od Zapada, udaraju na njega, tj. da potpun nevine građane zapadnjačkih zemalja, i to ne poslije nekog vremena, zbog nekakve promjene okolnosti, već maltene odmah, čim im se ukaže prilika.

Iz toga bi trebalo da izvuku pouku – a sigurno neće, jer ih u tome sprječavaju njihove besmislene ideološke konstrukcije, koje ih uvijek iznova onemogućuju da spoznaju prirodu političkog islamizma – da šta god činili: pokušavali da budu neutralni, agresivni ili da čak idu naruku islamistima, zapadnjaci će biti njihov neprijatelj, a gdegod i kadgod im se ukaže prilika – i meta.

I kad već pominjemo naftu, treba reći da bez nje ne bi bilo Islamske države. Po jednoj ironičnoj, iako zakonomjerno neizbježnoj logici dijalektičkog preokretanja određenih toposa i motiva, islamski svijet je tokom procesa civilizacijskog učenja, za koje je imao prilike opšteći sa Zapadom, naučio kako da objekte želje Zapada, a to je nafta, tačnije jeftina nafta (što znači zaradu, udoban život, riječju mješavinu lukrativnog, za elite, i hedonističkog, za «narodne mase») načini svojim adutom. Prvi put se to pokazalo usljed naftne krize 1973, da bi se se to institucinalizovalo u vidu OPEK-a. No sada su, nažalost, i teroristi naučili tu lekciju.

Naime, poznato je da Islamska država nesmetano trguje naftom, preko Turske i dalje, a postoje indicije da su čak, posredno, prisutni i na berzama Zapada, na kojem svi, uključujući i Francusku, o tome ćute. A ćutaće i dalje, jer Islamska država prodaje naftu ukradenu od (nekad) suverene države Iraka budzašto, a ona je za zapadnjačke cinične elite zasad i dalje vrednija od prolivene krvi njihovih nevinih građana. A sjetimo se samo kako su izgledale sankcije protiv nas devedesetih, kako smo i gdje mi mogli da trgujemo – tj. kako izgleda kada Zapad zaista nekog hoće da onemogući u trgovanju; a da na pominjemo da nas je ista ta Francuska '94 i '95. bombardovala u Republici Srpskoj zbog toga što smo se borili upravo protiv političkog islamizma, zbog čega su nas, da i to podsjetimo, Srbe, Širak i još uvijek «aktuelni» Loran Fabijus nazivali stvorenjima niže vrste lišenim kulture, pošto smo, je li, uništavali muslimane koje su oni, vidimo, tako uspješno integrisali...

Dosad smo govorili o samom događaju, te o unutrašnjim, društvenopolitičkim, odnosno o spoljnim, međunarodnopolitičkim pretpostavkama za njega. Postoji, međutim, još jedna ravan koju treba uzeti u obzir, i ona se tiče procesa nešto dužeg trajanja, koji su dalekosežnije oblikovali francuski kulturni identitet. I neuspješnost u integraciji (potomaka) muslimana rođenih u Francuskoj, i nesposobnost odbrane od muslimanskih fundamentalista koji su sasvim nedavno došli u Francusku (a prema prvim indicijama u terorističkoj grupi koja je izvela napad bilo je i jednih i drugih), direktno je, držimo, povezana sa modernom francuskom tradicijom radikalne sekularnosti, čija je pozadina i pretpostavka odlučni raskid sa sopstvenim domodernim tradicijama, prije svega sa hrišćanstvom, te ideja bezobzirnog novog početka u povijesti, tako da novi naraštaji, te svi oni koji treba da dođu nakon prelomne Generacije koje vrši čin Novog početka, ne mogu i smiju biti obavezani sklonostima, navikama, svjetonazorima starih, onih koji su živjeli u «Starom režimu», i ranije. (Prema Tomas Pejnu [Thomas Paine], koji krajem XVIII stoljeća progovora iz duha Francuske revolucije, ako smatramo da smo obavezani onim što su mislili i činili prije nas, razmišljamo kao „robovi“).

Ovakav načelni stav pritom ne isključuje da se naknadno ponešto i uzme od tradicija začetih prije Preokreta, kao što je francusko republikanstvo još od XIX stoljeća pa sve do danas činilo, ali to manje ima veze sa kontinuitetom tradicije, makar i kritički prespitivane, koliko sa arbitrarnim, nesistemskim, pa stoga, dakako, „neorganskim“ preuzimanjem ponekih momenata iz prošlosti, koji se iz ovih ili onih razloga trenutno čine zgodnim, što je jedva nešto manje neistorično držanje od potpunog ignorisanja cjelokupnog korpusa dorevolucionarne tradicije. Zbog toga je veza modernog francuskog društvenog i političkog identiteta sa domodernim francuskim tekovinama prilično uslovna, tako da se prije može reći da je on lišen tijesne povezanosti s njom, te da je ispražnjen od „supstancijalnih“ predanjskih obavezanosti, nego da živi iz refleksivno osviješćivanog i shodno tome prilagođavanog kontinuiteta sa prošlošću.

No onaj ko svoj „identitetski prtljažnik“ domicilne, u odnosu na došljake gostoprimajuće kulture isprazni od većine pozitivnih, dakako, po prirodi stvari, partikularnih i pred sudom Razuma nelegitimisanih tradicija – to ne znači da su one nerazumne, štaviše, ali opšta forma nastajanja i prisvajanja tradicija nije njihovo odobravanje pred sudom (Raz)Uma – taj neće moći da ponudi ništa onima koji dolaze iz svjetova života gdje se nije odustalo od svoje tradicije. Naime, uspješna integracija je moguća (djelimičnom) zamjenom jedne pozitivne tradicije (došljačke) drugom (domaćom); odnosno njihovim prožimanjem i amalgamisanjem – pod uslovom da za to postoji obostrana dobra volja, a ne smještanjem pridošlica vezanih za svoje tradicije u bestradicijski prostor apstraktnog Građanina i njegove apstraktne Države. No ako domaće tradicije u efektivnom smislu, dakle kao podloge društvene kohezije, nema, a nema je, jer tradicija francuskog republikanizma podrazumijeva opšte apstrakcije mahom lišene svoje predanjsko-identitetske ploti – tada bi se došljačke mase našle u, u osnovi neprijatnoj situacije lišenosti bilo kakve tradicije, dakle živjeli bi u situaciji razbaštinjenosti od tradicije, u kojoj, inače, žive pretežne mase domicilnog stanovništva, a to je, priznaće se, neugodno, pogotovo ako se potiče iz jednog predanjski zasićenog duhovnog svijeta.

Drugim riječima, francuski radikalni sekularizam useljeničkim muslimanskim masama nije dao nikakvu alternativu – osim da u suštinskom smislu ostanu muslimani, što je već samo po sebi teško spojivo s francuskim sekularnim društvenim aranžmanom. Baš ta okolnost je, na kraju, bila pretpostavka za političku radikalizaciju francuskih muslimana, a u skladu s tekućim društvenim krizama, te svjetskim geopolitičkim kretanjima u koje je bio uključen islamski činilac.

Da zaključimo, francuska tradicija uopštene razbaštinjenosti od dorevolucionarnih tradicija, od svega onoga što je do Revolucije povijesno činilo francustvo, koja suštinski nije ukinuta naknadnim, rekonstruktivno-kompenzatornim posezanjima za prošlošću, čime, inače, nikada nije ozbiljno dovedena u pitanje baština Revolucije unutar modernog francuskog političkog identiteta, učinila je francusko društvo nesposobnim za uspješnu kulturnu integraciju emigrantskh inokulturnih, prije svega muslimanskih masa, kao što je takođe same Francuze učinilo kulturno inferiornim u suočavanju s pripadnicima jedne samouvjerene, po potrebi ratoborne kulture, koji su se odlučno držala „svoga“, dok oni prvi to „svoje“ jednostavno više nijesu ni imali.

Iz tog vidokruga može se posmatrati i Deridino [Jacques Derrida] učenje o „bezuslovnom gostoprimstvu“, kao onome što (Zapadnu) Evropu treba da obaveže u njenom odnosu prema strancima koji na njena vrata zakucaju, što su, u praksi, prevashodno moralo odnositi na inokulturne tražioce gostoprimstva. No sam poziv da se tako postupa je izlišan, jer (zapadni) Evropljani pred takve useljenike, sve i da su htjeli, nijesu mogli da postave nijedan suštinski preduslov, dakle onaj koji bi nadilazio identitetski indiferentne pravne propozicije, nijedan preduslov koji bi se ticao kulturnog identiteta (poštovanje zakona, učenje službenog jezika i ponašanje u skladu s elementarnim običajima opštenja u javnom prostoru nijesu nikakvi uslovi, već nešto što omogućuje elementarni opstanak pridošlica u novom okruženju) – budući da je upravo sekularna Evropa od toga dobrano već bila odustala.

Drugim riječima, Deridin zahtjev Evropljanima je redundantan, bespredmetan, jer su se oni i bez njega već ponašali u skladu s diktumom bezuslovnog gostoprimstva (kao što su se moralni ljudi oduvijek ponašali u skladu Kantovim kategoričkim imperativom, iako za njega nijesu mogli čuti), jer je cjelokupna društvena i ideološka situacija savremene Evrope takva da ona nije mogla da ispostavi bilo kakav zahtjev, ne kršeći pritom neke od svojih temeljnih identitetskih hipoteza, uključujući i privatnost vjerskih stvari. No kod nekih momaka koji su u francuskom školskom sistemu upoznati sa «vrijednostima» republikanizma i sekularnosti to se završilo izvikivanjem «Alahu ekber» i ubijanjem – na javnim mjestima.

Nema sumnje da onih koji se inspirišu ovim činom i koji su spremni da nešto slično ponove ima napretek. Biće, stoga, ipak da vjera – kada tako javno i bezobzirno ubija – nije baš toliko privatna stvar, kako zamišlja zapadnjački sekularizam. Događaji u Parizu su to po ko zna koji put potvrdili, iako će na «mejn-strim» Zapadu, i akademskom i onom političkih vrhuški, vjerovatno malo ko to čak i sada shvatiti.

Štaviše, na Zapadu, više u svom strahu i nesnalaženju, nego toliko u namjeri da nekoga opravdaju, stalno ističu da izvršioci ovakvih činova nijesu «pravi muslimani», da njihova «verzija islama» nije autentična itd. Naravno, takvi glasovi dolaze i iz određenih islamskih krugova – bilo da su oni zaista umjereni, pa strahuju od represija koja bi zbog ovoga mogla pogoditi sve muslimane, bilo da samo iz taktičkih razloga sekularnoj Evropi nude prijeko potrebni «sedativ» da bi je učinili manje spremnim za naredne udare. No treba istaći da zaista ima nečeg drskog u tvrdnjama, koje sa najviših mjesta dolaze od Moskve, preko zapadnoevropskih prestonica, pa do Vašingtona, da ljudi koji su spremni da žrtvuju svoj živote za svoja ubjeđenja nijesu – nazivali ih «ludacima»,«psihopatama» i slično (jedan preživjeli iz pokolja u pariskom pozorištu je rekao da su mladići koji su vršili egzekucije talaca imali potpuno mirna lica) pravi muslimani, odnosno da nijesu ti za koje se izdaju.

Sjetimo se, svojevremeno, kada su činjeni, bezuspješni pokušaji spasavanja marksističke ideologije tvrdnjama kako nijedan dotad poznati pokušaj ostvarenja Marksovog učenja u povijesnoj praksi nije bio «autentičan», te da njeno istinsko ostvarenje tek predstoji – na liberalnom Zapadu su se tom podsmijevali, pored ostalog tvrdeći ono što bi se moglo svesti na jednostavnu misao: ako jedna ideja/ideologija ima toliko «pogrešnih» tumača, zastupnika, dakle, onih koji o njoj i za nju svjedoče, mora biti – rasuđuje se uz zdravu skepsu – da postoji neki problem u njoj samoj.

Međutim, isti ti liberalni krugovi – ne možda uvijek u liku istih osoba, jer je proteklo dosta vremena – upinju se u odbrani islama od «ekstremnih» muslimana (ne znam samo da li same islamske ekstremiste ovo više zasmijava ili razbješnjuje), podjednako gorljivo kao što su svojevremeno pokazivali prezir ideološkoj zatrovanosti i intelektualnoj nezrelosti onih koji su nakon svih istorijskih neuspjeha marksizma željeli da mu ostanu vjerni. Pritom, ovi nepozvani branionici islama o njemu obično znaju dosta manje nego što su znali o marksizmu. Ipak, ovaj skeptični zahvat se ne ponavlja kada je riječ o islamu i to, usudićemo se pretpostavimo, jer ovo djelimično zadire i u područje ideološki nesvjesnoga, iz nekolikih razloga.

Ako bi se reklo da problem možda jeste islam kao takav, mogli bi vas optužiti za političku nekorektnost, a u gorem slučaju mogli biste imati ozbiljne probleme sa samim (radikalnim) islamistima. No i ako bi se obje ove teškoće, dakle i autocenzuru i strah, mogle prevazići, postavlja se pitanje šta činiti nakon što se ovako nešto utvrdi. Šta raditi, naime, ako se konstatuje da su možda vodeće struje u savremenom političkom islamu antievropske i antizapadnjačke?[1] Ako je zaista tako, da li bi Evropa imala snage da se nosi s njegovim posljedicama – ne snage u ljudstvu, naoružanju, tehnici, već moralne i duhovne snage? Kakva bi, naime, Evropa trebalo da bude da bi mogla da se suprotstavi prema sebi eventualno neprijateljskom islamu, kada bi, i ako bi zaključila da islamski teroririzam nije (samo) marginalna pojava?

Nije tu samo i toliko problem u tome što, kako bi rekao Gelen, žrtvovanje za ideje više nema budućnost – u Evropi, dodali bismo – što je Evropljanima/zapadnjacima previše stalo do svojeg života, naročito ako bi njegovu vrijednost uporedili s nekim idejama za koje bi eventualno trebalo da se žrtvuju. Glavni problem je u tome što Evropljani ne razumiju muslimane, tačnije što ne žele da ih razumiju, te što ne shvataju to što ovi ne razumišljaju kao oni, kako to da im ugodnost nije najviše životno načelo kao što je njima.

Naime, za većinu savremenih Evropljana Evropa je optimalni prostor vlastite ugodne egzistencije, a ne nešto zašta bi – kao za vjeru, naciju, ideologiju – bili spremni da žive, ali, ako zatreba, i da umru. U posthrišćanskoj, postnacionalnoj, neki kažu i postideološkoj Evropi (potonje je, naravno, velika laž, ali je tačno da da više nema velikih ideologija koje su u stanju da generišu svojeobraznu političku vjeru) nema više tih «svetih riječi» koje bi ljudima mogle da «uzburkaju krv», a oni koji i dalje imaju takav doživljaj svijeta i života obično važe za «ekstremiste», i izloženi su svakodnevnom difamaciji u evropskim javnostima.2]  Evropljani stoga nemaju hrabrosti da kažu da bi problem mogao biti u (savremenom) islamu kao takvom, budući da bi identifikacija takvog protivnika zahtijevala drugačije držanje, riječju drugačije Evropljane, kakvih danas nema ni na vidiku.[3]

Da problem bude teži, ne samo da bi situacija eventualnog frontalnog sukoba s islamom zahtijevala drugačije Evropljane, već bi vjerovatno iziskivala otprilike onakve kakvi su oni nekada, prije modernih vremena bili. Međutim, današnji Evropljani ne samo što ne žele postati, već jedan od temelja (naravno ideološke) legitimnosti savremenosti počiva upravo na negativnim konstruktima sopstvene, evropske prošlosti.

Čini se kao da bi, zbog svoje tvrdokornosti u ovakvom stavu, Evropljani radije rizikovali da u eventualni međucivilizacijski sukob s islamskim svijetom – koji zasad nije na vidiku, ali se ne smije isključiti (naročito ako se vidi kolika je nesrazmjera između solidarnosti i ratobornosti muslimana kada misle da su zbog nečega uvrijeđeni, nezainteresovanosti kada treba osuditi nepočinstva učinjena u ime islama) – uđu nespremni, negoli da se odreknu onih predrasuda koji ih čine tima koji danas jesu.

Tu je važno uočiti još jedan važan moment, koji se obično previđa. Povratak Evrope na svoje predmoderne tradicije nije malo vjerovatan samo stoga što je, hegelovski kazano, «proces prosvjećivanja nepovratan», ili, istoriosofski, zato što se «točak povijesti» ne može okrenuti unatrag, već zato što se u prosvjećenoj Evropi već više od dva stoljeća brižljivo gaji odbojnost prema njenim predmodernim tradicijama, ne samo stoga što je to bio jedan od temelja legitimnosti Francuske revolucije, a zatim i čitavog zapadnjačkog pokreta prosvjetiteljstva, već, vjerovatno i stoga što je nestabilnu fazu povijesti u koju se ušlo nakon Revolucije, nalazeći se usred nestabilne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti privrženost širokih društvenih slojeva trebalo osigurati sistemskim okrivljavanjem onoga što je bilo prije, u koju svrhu se pribjeglo i uvršćivanju prosvjetiteljskih ideologema o predmodernosti – svakako nipošto lišenoj ozbiljnih maknjavosti i protivrečnosti – i u školske i univerzitetske programe, što traje i do današnjeg dana. Nakon gotovo dva i po stoljeća takve prakse zapadnjaci, sve i da hoće, ne mogu nazad, ili bi za iniciranje toga bio neophodan neki izuzetno krupan i emotivno-psihološki krajnje upečatljiv svjetski događaj.

Da ne bude nesporazuma, nikakav neposredovani povratak na predrevolucionarno vrijeme, ni u XIX, ni XX stoljeću, niti danas, nije moguć, niti bi uopšte bio poželjan, jer taj svijet, na koncu, nije bez „debelih“ razloga propao. No prvobitni revolucionarni pokušaj bezmalo mehaničkog i neselektivnog amputiranja predrevulcionarnih tradicija, uz kasnije ublažavanje ovog, svakako neodrživog stava, društvo koje ovako postupa ostavlja bez nezaobilazne podloge za vlastitu povijesnu egzistenciju, kao što mu, pa i u datom slučaju, uskraćuje neke eventualno poželjne alternative i sužava „manevarski prostor“.

Naravno, to predrevolucionarno na šta bi se moglo i eventualno trebalo „vraćati“ moralo bi biti kritički preispitano i „izdestilovano“, uz svijest o njegovim nedostacima u najprije projavljenom povijesnom obličju, za šta bi jedna velika kultura poput francuske vjerovatno mogla imati snage.

Nije slučajno što u savremenim diskusijama na Zapadu o pravima muslimana ljevičari i liberali po pravilu, maltene automatski, nerijetko i bez mnogo premišljanja, staju na stranu promulimanskih aktivista, nasuprot «konzervativcima». To, međutim, nije od juče. Naime, ono u sopstvenom nasljeđu što su Engleska i Francuska, najkasnija od početka XIX stoljeća, postavši posthrišćanske sile (kao što je to danas i Amerika, bez obzira na sva folklorna, u unutarameričkim relacijama uobičajena zaklinjanja u Boga, to danas), gledale da što više ostave za sobom, to im je, ukoliko su u određenoj epohi kod drugih uočavali sličnosti sa neugodnim dijelovima vlastitog prošlosti, ponajviše smetalo, nerijetko postajući povod za neprijateljstva. Uostalom, Zapad i danas tako postupa.[4]

Poslije svojeg suštinskog odvraćanja od hrišćanstva, ili makar nakon njegovog činjenja drugostepenim u političkom identitetu za zapadnoevropske sile je, primjera radi, islamska Turska, postala prihvatljivija od hrišćanske (pravoslavne) Rusije. I zato su, uzgred, «balkanski hrišćani», zapravo prevshodno Srbi, bili «kolateralne» žrtve takve borbe vodećih sila Zapada ne samo za geopolitičku prevlast nego i protiv svoje tradicije.[5] Naravno, «racionalno gledano», Rusi i Srbi, kao «hrišćanski narodi» – na Zapadu, uzgred, ovu sintagmu odavno ne razumiju, ili joj se podsmijevaju – bliži (kako mi to volimo reći) su Francuzima i Englezima nego što su to Turci. No ovdje nije sve i uvijek tako «racionalno».

Prvo, već od ranog Novog vijeka, a na tragu nastavka borbe za legitimnost vjerskog nasljedstva unutar od 1054. raskoljenog hrišćanstva, traje uporna propaganda koja pravoslavce, naročito pravoslavne Slovene, proglašava ne samo «shizmaticima» nego i neevropljanima. Kada se takav narativ ustali, a na njegovom podgrijevanju i razvijanju se naročito radilo počevši od XVIII stoljeća, tada je izbor između neevropske Turske i „neevropske“ Rusije (i njenih saveznika) takoreći bila stvar geopolitičkog „racionalnog izbora“: A savezništvo s Turcima je u kulturno-identitetskom pogledu posve bezoopasno, jer ovi, za razliku od Rusa, zapadne Evropljane ne podjsećaju baš ni na šta iz njihove, njima neprijatne prošlosti.

Englezi i Francuzi su u svojoj modernoj povijesti često birali da im Turska bude saveznik, ne samo iz geopolitičkih razloga već i kao ona koja se borila protiv Rusije, koja je bila oličenje onoga čije su analogone u sopstvenoj tradiciji željeli da ostave za sobom. Ako je, makar prema zvaničnoj državnoj ideologije carske Rusije, njen duhovni temelj bilo Jevanđelje, tada je pored ostalog i zbog toga, dakle zbog «nazadnosti» Rusije (a Turska je bila napredna?!), koja je bila loša savijest zapadne Evrope, trebalo podržavati suprostavljanje Turske takvoj državi i njenim saveznicima. Trebalo je, dakle podržavati njen džihad. Da, Turska je svaki svoj rat protiv nemuslimana smatrala džihadom, i zapadnoevropske sile su to dobro znale i to im obično nije smetalo. No čini se da se takvoj tradicija još ne vidi kraj, jer kao što u američkom vojničkom žargonu postoji izraz «prijateljska vatra», tako, po svemu sudeći, danas za moćnike na Zapadu postoji «prijateljski džihad» - ako iza njega stoji «naši saveznici» (npr. Saudijci ili, opet, Turci) - nasuprot neprijateljskom (iranskom, palestinskom ili svojevremeno libijskom). A džihad je kao vatra – teško ga je kontrolisati, a onima koje zadesi – kao nesrećnike prije neki dan u Parizu  –sasvim je svjedeno da li je bio «prijateljski» ili pak nije.

U osnovi, Evropljani ne mogu da shvate muslimane, naime to što oni žive u, gledano evropskim mjerilima, domodernim vremenima, zato što, tako evrocnetrično, pritom neosviješćeno, drže da ako je Evropa prevazišla svoje domoderno nasleđe, to mora biti slučaj sa svim tradicijama, mada ima više nego dovoljno protiprimjera za to, naročito na Dalekom istoku, koji je bio najuspješniji u simbiozi (post)modernog i domodernog. Kao da se tu miješaju drkost vjerovanja da vlastita mjera ujedno mora biti mjera svih, i nedoraslost, u vidu nevjerice zašto to ipak nije tako.

I uzgred budi rečeno, da svoju pažnju, nakratko, usmjerimo ka samom islamu, ako je povijest odricanjā od marksizma, počevši od saznanja tridesetih godina o gulazima, zatim nakon Pakta Molotov-Ribentropa, intervencije u Mađarskoj 1956, pa nadalje veoma «bogata», kako to da u Evropi, nakon svih brojnih islamističkih terorističkih napada, koji traju već godinama, niko nije javno istupio iz islamske vjerske zajednice? Slučajeva namjernog otuđivanja od islamske zajednice vjerovatno ima, ali izgleda da takvi ljudi nijesu voljni da to razglašvaju. Naime, nemoguće je da časni muslimani ne osjećaju stid zbog ovoga što se radi u ime islama, onoga što toliko kompromituje sam islam. Sigurno je da neki od njih moraju biti time toliko ogorčeni – kao što su svojevremeno marksisti bili ogorčeni određenim potezima SSSR – da osjete poriv da baš zbog toga istupe iz takve vjere. Vjera, naravno, nije isto što i počitička ideologija, ali sve velike vjerske zajednice bilježe primjere ljudi koji su od njih otuđuju, samo islam nekako ne, po svoj prilici, iz straha od odmazde nad sobom i svojim bližnjima. U krajnjem slučaju, islam je od samih svojih početaka bio zajednica straha, a ne, recimo, zajednica ljubavi, kao što je, makar doktrinarno, slučaj s hrišćanstvo. To je strah koji se utjeruje u kosti ne samo protivnicima nego i pripadnicima islama.

To što mladi Arapi – da se vratimo francuskom/evropskom odnosu prema kulturnim drugostima – kojima je Francuska dala priliku da koriste njene materijalne i socijalne blagodati stasaju do mržnje prema njoj predstavlja djelatno svođenje na apsurd postmodernog ideološkog koktela sekularizam + vjerska tolerancija + multikulturalizam. Naime, upravo su u sekularnom, francuskom okviru, tačije uprkos njemu, ti ljudi naučeni da mrze ne samo spregu nafte i moći – što, inače, treba da izazove odijum kod svih pristojnih ljudi, nego i hrišćanstvo,[6] pa i sekularizam koji im je omogućio da postanu to što su postali.

Ukratko, to što je primjena sekularizma na pripadnike tradicionalno islamske kulture porodila prilično masovni politički ekstremizam koji nerijetko naginje terorizmu, trebalo bi shvatiti kao znak da praksu multikulturalistički obojenog sekularizma, makar onakvu kakva je dosad bila, treba revidirati. Kako i na koji način, to, naravno, ostaje da se vidi.

S druge strane, našavši se u bestradicijskom prostoru francuske republike sami muslimani zapravo nijesu imali mnogo izbora osim da ostanu muslimani, štaviše da se toga drže možda čvršće i prilježnije nego kod kuće, budući da je laičko okruženje francuskog društva samo po sebi predstavljalo kudikamo veći izazov poštovanju određenih pozitivnih kulturnih tradicija nego što je to mogao biti u društvima iz kojih su došli. Možda se baš tom okolnošću može objasniti zašto je sekularna Francuska za potomke muslimanskih usljenika, koji je trebalo da su integrisani u francusko društvo, postala inkubator islamskog fundamentalizma, a u nekim slučajevima i islamističkog terorizma.

Kada se govori o povijesnoidejnoj pozadini savremenog stanja na Zapadu, koja je, pored ostaloga, pogodovala događajima poput onog koji je povod ovom štivu, treba istaći da u korijenu multikultiralizma, zvanične ideološke platforme društvenog suživota kulturnih različitostй na Zapadu, koji sadrži, ne samo deklarativnu, proviziju ravnopravnosti konfesija, ima nečega prećutanoga i, u osnovi, ili nečasnoga, ako je osviješćeno, ili jednostavno neosviješćenoga. Naime, ako se sva (domoderna) kulturna nasljeđa, uključujući i odgovarajuće religije, koje su njihova srž, na Zapadu „ravnopravna“, tada je pravi smisao toga da sve ono o čemu se građani mogu suštinski razilaziti, pa, dakle, i religija, mora ostati u sferi privatnosti, odnosno javno regulisanog, strogo omeđenog gajenja.

Dakle, sva nemoderna kulturna predanja moraju u javnosti ostati nedjelotvorna. Dakle, Zapad pretpostavlja da u njegovima kulturnim granicama ono što je on uradio sa sopstvenom tradicijom, prije svega religijskom, mora ostati van snage. Problem je, međutim, u tome što se sekularnost desila samo na Zapadu, i što status religije neevropskih kultura, a posebno islamske, nije ni izbliza uporediv sa savremenim statusom hrišćanstva na Zapadu, jer, plakativno kazano, muslimanima je islam „sve“, a većini Zapadnjaka hrišćanstvo je – gotovo ništa. Zato ispada da se muslimanima daje pravo na slobodno upražnjavanje i ispoljavnje vjere – uz (prećutani/podrazumijevani) uslov, da će ishod tog upražavanja biti isti kao kada je riječ o hrišćanstvu – javno irelevantan. Pretpostavljanje nečega takvoga kada je riječ o islamu jeste sve samo ne utemeljeno.

Treba podsjetiti na to da je nakon Drugog svjetskog rata, galopirajućeg osamostaljivanja kolonija, uz time izazvano, prateće prestrukturisanje privrede u zapadnoj Evropi, u Francusku i Britaniju došlo mnoštvo naroda iz nekadašnjih kolonija. Kaže se da je kapital „slijep“ za kulturne, vjerske i ostale razlike. Tačno, ali to nije uvijek vrlina. Naime, uvozom jeftine radne snage niži socijalni slojevi u tim državama dovođeni su u težak položaj, što iz ugla pitanja socijalne pravde u tim društvima vjerovatno nije moralno najispravnije (kapital je, naravno, slijep i za moral!); a s druge strane, useljenici su posmatrani isključivo kao jeftina radna snaga, a sve druge što je skupa s njima takođe „uvezeno“ – pored ostaloga i islam, bilo je prenebregnuto.

Utoliko se pojava islamskog ekstremizma u velikim urbanim središtima sa brojnom populacijom porijeklom iz islamskog svijeta može shvatiti kao stizanje računa na naplatu za sve ono što je – što iz neznanja, što iz gramzivosti – „zanemarivano“ nekoliko decenija. Naime, s živim ljudima, koji su bili posmatrani samo kao „jeftine ruke“, stigao je i njihov kulturni bagaž, s kojim se nije moglo baratati kao s ulaznom veličinom u nekoj ekonomskoj kalkulaciji.

Konačno, treba ukazati na još jednu vezu – između evropskog svođenja čovjeka na hedonističkō, uz prateće uvođenje proračuna lukrativnosti, kao mjerodavnog ophođenja sa starnošću, i evropskog raskida sa sopstvenom tradicijom. Naime, kada je svijet, odnosno slika svijeta, (u)skraćen(a) za transcendenciju, i kada je, nakon relativno kratkotrajne i neuspješne međufaze humanističkog idealizma shvaćeno da i on, u osnovi, ima veze sa idealizovanom transcendencijom, koje se sekularizam na svaki način želio osloboditi, došlo je do svođenja čovjeka na onoga koji treba u što više da traga za ugodnostima, koje su onda kvintesencija sreće. U tu svrhu bilo je važno ne samo naučiti čovjeka kako da uživa, već prije svega osigurati materijalna dobra. Odatle potiče tradicija modernog kolonijalizma, suštinski različitog od antičkog, koji je bio vođen određenim idejama, kao tradicije iskorišćavanje drugog čovjeka, drugih naroda i drugih civilizacija, Pretpostavka kolonijalizma je raskid s onostranim i radikalna promjena slike svijeta, a time i važećeg ideala čovjeka, što je omogućeno raskidom sa hrišćanstvom. S druge strane, kao naličje kolonijalizma pojavio se brojni islamski element u Evropi, a posljedično i politički islamizam.

Raskid s hrišćanstvom u Francuskoj je bio moguć zahvaljujući teroru koji je po idejnoj radikalnosti nadmašio sve što je dotad viđeno u Evropi, da bi nakon dvije-tri generacija interiorizovanja njegovih tekovina postao opšte dobro francuskog republikanstva. Na drugom kraju tog povijesnog lanca nalazi se politički islamizam, kao naličje bezobzirnosti kolonijalizma, ali i suštinskog nepristajanje islama na realnost polikonfesionalnog svijeta.  Riječju, od jakobinskog do islamističkog terora vodi, doduše duga i izuvijena, ali neprekinuta linija, bez obzira na to što je odnos Evropljana prema muslimanima koji su živjeli u Evropi bio neuporedivo bolji nego što su se ikada ranije hrišćani odnosili prema muslimanima.

Dodatak

Glavni pokrovitelj terorista iz Islamske države, Al-Kaide i srodnih skupina, prema onome što je poznato, jeste Saudijska Arabija, zemlja čija elita sanja san da čitav svijet postane muslimanski. Isprva dobro prikriveni, ali vremenom sve otvoreniji potpomagač tih skupina, postaje, međutim, Turska, i tada počinje zaoštravanje vojne situacije i u Siriji, ali i dolazi do tzv. «migrantske krize». Turska je zluradi pomagač ovim skupinama i njihovom pokrovitelju ne samo zbog osvete EU zato što je već decenijama drži u ponižavajućem status kadnidata, bez izgleda da je primi, već i zato što to odgovara neoosmanskim shvatanjima i svjetonazoru Erdogana i njegovih doglavnika, zato što oni, u osnovi, žele da nastave tamo gdje su stali sultani, zato što je džihad bio sredstvo pravljenja imperije, kao što je i danas, po svemu sudeći, sredstvo sprovođenja otomanski inspirisane geopolitičke agende.

Da podsjetimo, sve je to postalo moguće zahvaljujući Erdoganovom uspješnom obračunu s turskim generalskim korom koji je decencjama bio čuvar turske sekularnosti. Taj obračun Zapad je samo ćutke gledao Da to nije urađeno, danas Turska vjerovatno ne bi koristila izbjeglice kao oružje protiv Evrope, i to ne samo tako što fizički dolazak miliona u nju jednostavno mora destabilizovati tamošnja društva nego i zato što se u tim masama nalazi mnoštvo ubačenih (budućih) terorista. Konačno, čak i da među njima nema nijednoga, a događaji u Parizu očigledno svjedoče da ih ima, ako se zna koliko je Zapadna Evropa neuspješna u kulturnoj integraciji useljeničkih muslimanskih masa, jasno je da smišljeno upućivanje tolikog mnoštva ljudi znači novu fazu u faktičkoj islamizaciji evropskih društava.

Kako možemo znati da je u pitanju smišljen proces? Direktnih, dakle obajveštajih, saznanja nemamo, ali treba ukazati na dvije okolnosti. Prvo, Turska je prosperitetna i prilično bogata zemlja, pa njoj ne bi bio nesavladiv problem da izdržava mase izbjeglica koji se nalaze na njenoj, prilično prostranoj zemlji, pogotovo ako se ima u vidu da bi proces kulturne integracije tu išao znatno jednostavnije nego, recimo, u Njemačkoj, Švedskoj ili Poljskoj. Drugo, Saudijska Arabija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, uz to i prilično prostrana, i njoj bi bio još manji problem da primi te ljude. Ipak, poslije dužeg boravka većeg broja izbjeglica i ekonomskih emigranata iz zemalja gdje nema rata u Turskoj, neko je, po svemu sudeći, dao signal da se krene put Evrope, iako jednovjerni muslimani žive na širokom prostoru od Maroka do Indonezije, a u mnogima od tih zemalja čak u priličnom izobilju. Uostlaom, da, ne daj Bože, izbije u nekoj evropskoj zemlji građanski rat, da li bi njeni građani išli najprije put Saudijske Arabije, Turske Irana, ili u neku evropsku ili sjeveromeričku zemlju? Ili su možda muslimani skloniji interkulturalnoj empatiji od Evropljana...


[1] Mi, naravno, ne želimo da kažemo da islam kao takav jeste protivnik Evrope i Zapada, ali je simptomatično da na Zapadu, ali i u Rusiji, unaprijed, gotovo panično, isključuju takvu mogućnost, iako zdrav razum nalaže da rasuđivanje ostane otvorene za sve opcije koje su u ovakvim okolnostima «realne», jer ako neko ili neki žele da nam budu protivnici, mi tu ne možemo ništa da uradimo, ma koliko mislili da je neprijateljstvo druge strane bezrazložno i ma koliko mi nju ne posmatrali kao svog neprijatelja.

[2] Desnoradikalnog ekstermizma u Evropi svakako ima, i biće ga sve više, jer je on simptom nesposobnosti Evrope da se nosi s izazovima neuspjele integracije kulturnih drugosti. Umjesto da se bori s uzrocima ove pojave, moderna Evropa, u svom poznatom, kratkovido-kapitulantskom stilu, kojem pribjegava kada god ogrezne u nemoć praćenu samozavaravanjem prividima, pokušava da iskorijeni njegove pojave i posljedice, i to tako što kriminalizuje ne samo pripadnike ovakvih, pristojnim ljudima teško prihvatljivih organizacija nego i uvodi verbalni delikt tzv. «govora mržnje» – i gdje ima i gdje nema povoda za to, podvodeći sve nacionalne orijentsane skupine u koš «fašista», što izaziva opravdan bijes. U osnovi, zvanična, ideološki većinska Evrope podjednako ne razumije ni islamiste ni eropske desnoradikalne ekstremiste, s time što će krivičnopravni i javnodiskurzivni progon potonjih, s jedne strane, izazivati dodatnu ljutnju tih, uglavnom marginalnih krugova, kao što će, na drugoj strani, dodatno demobilisati evropske mase za brigu o svojoj bezbjednoj budućnosti, koja, vidimo, više nije primarno stručno-bezbjednosno koliko kulturno-civilizacijsko pitanje. I zato, dok god bude radikalnodesnog ekstremizma to će biti siguran pokazatelj da Evropa nije dorasla izazovima koje joj upućuje one drugosti koje je očigledno sve više ugrožavaju.

[3] Treba li stoga čuditi što u žargonu elita SAD, koja se poziva na iste multikulturalne narative, ali kojoj na raspolaganju stoje i mentalitetski izvori kojih u Evropi nema, niti pak ikakve «zamjene» za njih, funkcionere EU ponekad nazivaju EUnuch – EU-evnuh?

[4] Sjetimo se kako je devedesetih godina vještom propagandnom akcijom određenih centara moći na Zapadu, proizvedena slika o nama kao protaognistima masovnog uništenja drugih naroda, zbog čega je čitav Zapad mobilisan da bi spriječio ponavljanje „nacističkog zla“, iako nikakvog planiranog uinštavanja nije bilo, iako su Srbi bili žrtve uništavanja u dva svjetska rata, a oni koji su devedesetih navodno bili žrtve naših masovnih istrebljenja – ili izvršioci ili pomgači istrebljivanja Srba u ratovima u XX stoljeću.

[5] U sklopu te borbe protiv «svoje» šrošlosti (u širem smislu) - a, valjda, za totalnu modernizaciju, tj. detradicionalizaciju – treba shvatiti francusku, britansku i američku kampanju vođenu nedavno u korist kosovskih Šiptara u Unesko, iako to članstvo nije suštinsko za konsolidaciju kosovske kvazidržavnosti.. Oni, naravno, jako dobro znaju šta su Šiptari radili sa srpskohrišćanskim nasljeđem na Kosmetu, i već na osnovu toga mogu prilično jasno da naslute za šta su sve još oni kadri, ali to zapadnjake, u boljem sluačju, ne zanima, a kada bi sravnili sve manastire do temelja, to vjerovatno ne bi bio povod ni za kakvu vijest u medijima, a kamoli za nekakvu «uzbunu».

[6] U islamističkoj propagandi za figuru zapadnjačkog neprijatelja stalno se koristi izraz «krstaš», iako je rat za jeftinu naftu i ostale geopolitičke dividende vjerovatno dalji od krstaštva, ako ne računamo IV krstaški pohod, nego od samog političkog islamizma.