Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Britanija se pretvara u državu mekog totalitarizma
Savremeni svet

Britanija se pretvara u državu mekog totalitarizma

PDF Štampa El. pošta
Hal DŽ. P. Kolbič   
ponedeljak, 27. april 2009.

Izgleda da se Britanija pretvara u prvu modernu toralitarnu državu. A kao nekadašnji nastavnik političkih nauka i međunarodnog prava, ja termin „totalitarno“ ne koristim olako.

Ne postoje koncentracioni logori, niti gulazi, ali tu je misaona policija sa dosad neviđenom moći da diktira načine razmišljanja i isteruje jeresi na čistac, dok za otpor slede ozbiljne kazne.

Nikolaj Buharin je rekao da je jedan od osnovnih principa boljševičke revolucije da „izmeni ljudsku psihologiju”. Britanija nije boljševička, ali se kampanja za promenu ljudske psihologije i stvaranje novog „homo britanikusa“ sprovodi bez imalo prikrivanja.

Vlada priprema zakon kojim će kriminalizovati politički nekorektne viceve, sa najvećom kaznom od sedam godina zatvora. Gornji dom je pokušao da ubaci amandman o slobodi govora, ali ga je Ministar pravde DŽek Strou odbacio. Upravo Strou je predhodno pozvao na redefinisanje pojma „englestva“ i rekao da je „globalno imperijalno nasleđe“ povezano sa fudbalskim nasiljem preko „rasističkih i ksenofobičnih belih muškaraca“. Ustvrdio je da je Engleska „predispozicija za nasilje“, upotrebljena da bi se pokorile Irska, Škotska i Vels, te da su Englezi kao rasa „potencijalno vrlo agresivni“.

Tokom poslednjih deset godina prikupio sam podatke o mnogim primerima drakonskih kazni, uključujući hapšenje i kriminalno gonjenje dece, za misaone zločine i kršenje kodeksa političke korektnosti.

Predsednik Fondacije za restauraciju prirode i kolumnista Robin Pejdž, na mitingu protiv Vladinog zakona o zabrani lova u Glosteršajru 2000. godine, rekao je: „želim ista prava kao i svaka crna vegetarijanska muslimanska jednonoga lezbo-kamiondžijka koji traži azil“. Pejdž je bio uhapšen, a posle četiri meseca primio je dopis u kome je rečeno da neće biti gonjen, ali da će „ukoliko ubuduće bude dokaza o njegovoj umešanosti, mere biti preduzete“. Trebalo mu je pet godina da skine ljagu sa svog imena.

Pejdž je makar bio odrasla osoba. Septembra 2006, četrnaestogodišnja učenica Kodi Skot upitala je nastavnicu da li bi mogla da sedi sa drugom grupom pri izradi naučnog projekta, budući da sve devojčice u njenoj grupi govore samo urdu. Prva reakcija nastavnice, kako prenosi Skotova, bila je da zavrišti na nju: „To je rasizam, policija će te srediti!“. Uznemirena i prestravljena, devojčica je izašla da se pribere. Nastavnica je pozvala policiju i nekoliko dana kasnije, verovatno nakon što su vlasti promislile stvar, ona je bila uhapšena i odvedena u policijsku stanicu, gde su joj uzeti otisci prstiju i gde je fotografisana. Kako tvrdi njena majka, provela je tri i po sata u ćeliji. Ispitivana je pod sumnjom narušavanja javnog reda rasizmom i onda puštena bez optužbe. Škola će, rečeno je, razmatrati koje buduće mere će preduzeti, ne protiv nastavnice, već protiv Skotove. Upravnik Entoni Edkins izjavio je: „U pitanju je ozbiljna opužba za rasističku primedbu. Trudimo se da stvorimo tolerantan odnos prema učenicima svih etničkih grupa i nećemo dozvoliti rasizam u bilo kom obliku.“

Desetogodišnji dečak uhapšen je i izveden pred sudiju zato što je navodno nazvao jedanaestogodišnjeg dečaka „pakijem“ i „bin Ladenom“, prilikom čarke na igralištu u osnovnoj školi (dok je njega ovaj nazvao „tvorom“ i „Teletabisom“). Kada je stigao na sud, ovaj slučaj koštao je poreske obveznike oko 25.000 funti. Optuženi je bio toliko pogođen da je prestao da pohađa školu. Sudija, DŽonatan Fajnstajn, rekao je: „Zar smo zaista stigli u stadijum da gonimo desetogodišnjeg dečaka zbog političke korektnosti? Postoje ozbiljni zločini koje policija ne rešava. Ovo je glupost.“

Fajnstajn je bezočno napadnut od strane vođa nastavničkih udruženja, slično kao u onim suđenjima vešticama u kojima bi svako ko bi progovorio u odbranu optuženog ili ukazao na slabosti optužnice odmah bio nazvan vešticom i kandidatom za spaljivanje.

Policija je za zločine mržnje imala istragu o Bejzilu Brašu, lisici lutki iz dečjeg programa, jer je napravio šalu na račun Cigana. Bi-Bi-Si je priznao da se Braš neprimereno ponašao i obećao da će ta epizoda biti zabranjena.

Jedan biskup je dobio upozorenje od policije zato što nije učinio dovoljno na „proslavljanju različitosti“, što je aktivnost za čije je naturanje sada očigledno zadužena policija. Hrišćanski dom za penzionisane sveštenike izgubio je finansiranje, zato što zvaničnicima nije dao podatak o broju homoseksualaca među svojim stanovnicima. Činjenica da štićenici nikada nisu upitani smatrana je dovoljnim dokazom homofobije.

Roditelji muslimani koji su se u jednoj školi prošle godine žalili na to što se njihovoj deci daju knjige koje promovišu istopolni brak i gej usvajanje dece naišli su na razumevanje, a materijal koji ih vređa bio je povučen. Ove godine, muslimanski ihrišćanski roditelji koji su se u drugoj školi žalili na isti materijal ne samo da su odbijeni, već im je i zaprećeno tužbom ukoliko ispišu svoju decu.

Tokom poslednjih meseci, bilo je bezbroj primera ljudi koji su izgubili svoje poslove u školama, bolnicama i drugim institucijama zbog različitih religijskih predrasuda koje, isto kao nekada davno u istočnoj Nemačkoj, nisu izvikivali sa krovova, već iznosili u privatnim razgovorima i bivali prijavljeni nadležnima. Zločin jedne medicinske sestre bio je taj što je ponudila pacijentu da se pomoli za njega, zbog čega se ovaj i nije žalio, već je to samo pomenuo drugoj sestri. Redarka u osnovnoj školi DŽeni Kejn, čija petogodišnja ćerka je ućutkana kada je na času pomenula Isusa, suočila se sa otkazom zato što je zatražila podršku od svoje crkve. Privatni imejl koji je uputila drugim članovima crkve i u kome ih je zamolila da se pomole, pao je u ruke školskih zvaničnika. 

Popustljivost, isto kao i drakonizam, mogu biti upotrebljeni da unište društveno uspostavljene norme i vrednosti. Kraljevska mornarica, na primer, otvorila je satanističku kapelu na ratnom brodu, kako bi izašla u susret potrebama člana posade koji je satanista. „Šta bi rekao Nelson?“, novinarsko je kliše pitanje kada su u pitanju mornarički skandali, ali ovoga puta ono je sasvim na mestu. Satanističkim rekvizitima snabdevaju se takođe i zatvorenici koji ih zatraže.

Čini se da se ova kampanja (za promenu ljudske psihologije – p.p.) sprovodi više od strane neizabranih ili kvazi-vladinih tela, koja kontrolišu razne institucije i koja manje-više ne odgovaraju biračima, nego što dolazi direktno od Vlade, mada Vlada pomaže i dozvoljava njeno sprovođenje, zahvaljujući svojoj neodlučnosti i poricanju.

Svaki od ovih incidenata mogao bi da bude odbačen kao ekstremni slučaj, ali, uzeti zajedno – a ja sam samo pomenuo majušni uzorak, novi se pojavljuju skoro svakodnevno – oni obrazuju jednu prilično jasnu sliku.

(Tekst preuzet iz Internet magazina „The Australian“
http://www.theaustralian.news.com.au/story/0,,25361297-7583,00.html?from=public_rss
)