Kosovo i Metohija, sećanje (V) – Car Lazar i carica Milica, Kosovski božuri

U svesti srpskog naroda, zbog svog opredeljenja, Sveti knez Lazar je bio i ostao upamćen kao car, a Sveta knjeginja Milica, koja je i inače Nemanjićkog porekla  – kao  carica. Njihov izbor i sudbina su vekovni izbor i sudbina srpskog naroda. To im je obezbedilo trajanje, pa i danas žive u srpskom narodu. 

Takođe, preporučujemo vam da poslušate pesmu "Kosovski božuri" u izvođenju Danice  Nikić i Zore Vučelić, na Svetosavskoj akademiji u Baru 2013. godine

CAR LAZAR I CARICA MILICA

Car Lazare sjede za večeru,

Pokraj njega carica Milica;

Veli njemu carica Milica:

„Car-Lazare srpska kruno zlatna!

Ti polaziš sjutra u Kosovo,

Sobom vodiš sluge i vojvode,

A kod dvora nikog ne ostavljaš,

Care Lazo, od muškijeh glava,

Da ti može knjigu odnijeti

U Kosovo i natrag vratiti;

Odvodiš mi devet mile braće,

Devet braće, devet Jugovića:

Ostavi mi brata bar jednoga,

Jednog brata sestri od zakletve.“

Njoj govori srpski knez Lazare:

„Gospo moja, carice Milice!

Koga bi ti brata najvoljela

Da t` ostavim u bijelu dvoru?“

„Ostavi mi Boška Jugovića.“

Tada reče srpski knez Lazare:

„Gospo moja, carice Milice!

Kada sjutra bijel dan osvane,

Dan osvane i ograne sunce,

I vrata se otvore na gradu,

Ti išetaj gradu na kapiju,

Tud` će poći vojska na alaje:

Sve konjici pod bojnim kopljima,

Pred njima je Boško Jugoviću,

I on nosi krstaša barjaka;

Kaži njemu od mene blagoslov,

Nek da barjak kome njemu drago,

Pa nek s tobom kod dvora ostane.“

Kad ujutru jutro osvanulo

I gradska se otvorila vrata,

Tad` išeta carica Milica,

Ona stade gradu kod kapije,

Al` eto ti vojske na alaje:

Sve konjici pod bojnim kopljima,

Pred njima je Boško Jugoviću

Na alatu vas u čistom zlatu,

Krstaš ga je barjak poklopio,

Pobratime, do konja alata;

Na barjaku od zlata jabuka,

Iz jabuke od zlata krstovi,

Od krstova zlatne kike vise,

Te kucaju Boška po plećima;

Primače se carica Milica,

Pa uhvati za uzdu alata,

Ruke sklopi bratu oko vrata,

Pak mu poče tiho govoriti:

„O moj brate, Boško Jugoviću!

Car je tebe meni poklonio,

Da ne ideš na boj na Kosovo,

I tebe je blagoslov kazao,

Da daš barjak kome tebi drago,

Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,

Da imadem brata od zakletve.“

Al` govori Boško Jugoviću:

„idi sestro na bijelu kulu;

A ja ti se ne bih povratio,

Ni iz ruke krstaš barjak dao,

 Da mi care pokloni Kruševac;

Da mi reče družina ostala:

Gle strašivca, Boška Jugovića!

On ne smjede poći u Kosovo

Za krst časni krvcu proljevati

I za svoju veru umrijeti.“

Al` eto ti starog Jug-Bogdana

I za njime sedam Jugovića,

Sve je sedam ustavljala redom,

Al` nijedan ni gledati neće.

Malo vreme zatim potrajalo,

Al` eto ti Jugović-Vojina,

I on vodi careve jedeke

Pokrivene sa suvijem zlatom,

Ona pod njim uvati kulaša,

I sklopi mu ruke oko vrata,

Pa i njemu stade govoriti:

„O moj brate, Jugović Vojine!

Car je tebe mene poklonio,

I tebe je blagoslov kazao,

Da daš jedek` kome tebi drago,

Da ostaneš sa mnom u Kruševcu,

Da imadem brata od zakletve.“

Veli njojzi Jugović Vojine:

„Idi sestro na bijelu kulu;

Ne bih ti se junak povratio,

Ni careve jeleke pustio,

Da bih znao, da bih poginuo;

Idem, sejo, u Kosovo ravno

Za krst časni krvcu proljevati

I za vjeru s braćom umrijeti.“

Pak poćera konja na kapiju,

Kad to viđe carica Milica,

Ona pade na kamen studeni,

Ona pade, pak se obeznani;

Al` eto ti slavnoga Lazara,

Kada viđe gospođu Milicu,

Ud`riše mu suze niz obraze,;

On s` obzire s desna na lijevo,

Te dozivlje slugu Golubana:

„Golubane, moja verna slugo!

Ti odjaši od konja labuda,

Uzmi gospu na bijele ruke,

Pak je nosi na tananu kulu;

Od mene ti Bogom prosto bilo!

Nemoj ići na boj na Kosovo,

Već ostani u bijelu dvoru.“

Kad to začu sluga Golubane,

Proli suze niz bijelo lice,

Pa odsjede konja od labuda,

Uze gospu na bijele ruke,

Odnese je na tananu kulu;

Al` svom srcu odoljet ne može,

Da ne ide na boj na Kosovo,

Već se vrati do konja labuda,

Posjede ga, ode u Kosovo.

Kad je sjutra jutro osvanulo,

Dolećeše dva vrana gavrana,

Od Kosova polja širokoga,

I padoše na bijelu kulu,

Baš na kulu slavnoga Lazara,

Jedan grakće, drugi progovara:

„Da l` je kula slavnog knez-Lazara?

Il` u kuli nigđe nikog nema?“

To iz kule nitko ne čujaše,

Već to čula carica Milica,

Pa izlazi pred bijelu kulu,

Ona pita dva vrana gavrana:

„Oj Boga vam, dva vrana gavrana!

Otkuda ste jutros polećeli?

Nijeste li od polja Kosova?

Viđeste li dvije silne vojske?

Jesu li se vojske udarile?

Čija li je vojska zadobila?“

Al` govore dva vrana gavrana:

„Oj Boga nam, carice Milice!

Mi smo jutros od Kosova ravna,

Viđeli smo dvije srpske vojske;

Vojske su se juče udarile,

Obadva su cara poginula;

Od Turaka nešto i ostalo,

A od Srba što je i ostalo,

Sve ranjeno i iskrvavljeno.“

Istom oni tako besjeđahu,

Al` eto ti sluge Milutina,

Nosi desnu u lijevoj ruku,

Na njemu je rana sedamnaest,

Vas mu konjic u krv ogreznuo;

Veli njemu gospođa Milica:

„Što je, bolan! Slugo Milutine?

Zar izdade cara na Kosovu?“

Al` govori sluga Milutine:

„Skin`me gospo, sa konja viteza,

Umij mene studenom vodicom,

I zalij me crvenijem vinom,

Teške su me rane osvojile.“

Skide njega gospođa Milica,

I umi ga studenom vodicom,

I zali ga crvenijem vinom.

Kad se sluga malo povratio,

Pita njega gospođa Milica:

„Što bi, slugo, u polju Kosovu?

Đe pogibe slavni kneže Lazo?

Đe pogibe stari Jug Bogdane?

Đe pogibe Vuče Brankoviću?

Đe pogibe Banović Strahinja?“

Tada sluga poče kazivati:

„Svi ostaše, gospo, u Kosovu,

Đe pogibe slavni knez Lazare,

Tu su mloga koplja izlomljena,

Izlomljena i turska i srpska,

Ali više srpska nego turska,

Braneć, gospo, svoga gospodara,

Gospodara, slavnog knez Lazara.

A Jug ti je, gospo, poginuo,

U početku u boju prvome,

Pogibe ti osam Jugovića,

Đe brat brata izdati ne šćede,

Dokle gođe jedan tecijaše

Još ostade Boško Jugoviću,

Krstaš mu se po Kosovu vije,

Još razgoni Turke na buljuke

Kao soko tica golubove.

Đe ogreznu krvca do koljena,

Tu pogibe Banović Strahinja.

Miloš ti je, gospo, poginuo

Kod Sitnice, kod vode studene,

Đeno mlogi Turci izginuli;

Miloš zgubi turskog car` Murata

I Turaka dvanaest hiljada;

Bog da prosti, ko ga je rodio!

On ostavi spomen rodu srpskom,

Da se priča i pripovijeda

Dok je ljudi i dok je Kosova.

A što pitaš za prokeltog Vuka,

Proklet bio ko ga je rodio!

Prokleto mu i pleme i koljeno!

On izdade cara na Kosovu

I odvede dvanaest hiljada,

Gospo moja, ljutih oklopnika.“