I obraz i opstanak

(Šta se mora poslije 17. februara?)

Mi: pred Kosmetom i pred sobom

Naslov ovog teksta sadrži odgovor na pitanje kako nam se mogao desiti 17. februar, kao i to što treba činiti nakon toga dana. Porazi su nam došli stoga što nijesmo imali dovoljno samopoštovanja, dovoljno moralne (samo)svijesti, a što – znano je još od antičkih filosofa – stoji u vezi sa pameću, tačnije: sa životnom i istorijskom mudrošću. Posljednjih mjeseci naša politička scena, kao i mnogi od nas privatno, bila je zaokupljena dilemom šta treba činiti u situaciji kada je bilo jasno da nam dnevni slijed povijesnih događaja nosi ono što se konačno desilo prije neki dan, te da ćemo se tada naći pred izborom – ili ćemo tugovati zbog nepravde, inatiti se i (nemoćno?) pokušavati da „ispravljamo krive Drine“, ili ćemo okrenuti leđa „prošlosti“ i prikloniti se „budućnosti“, tj. našoj „evropskoj perspektivi“. Odatle je proisteklo i ono što se moglo čuti kao nezvanični slogan jednoga od dvojice kandidata na posljednjim izborima za predsjednika Srbije – I Kosovo i svet. To nije bio samo dnevnopolitički poklič, već parola koja odražava tragiku naše povjesne sudbine, našega trenutnoga položaja, te razapetost u samom našem identitetu. Ovo je, još se dobro sjećamo, veoma slično Milutinovićevom sloganu I Srbija i svet iz 1997 – da bi nam Zapad već 1999. poslao jasnu poruku – Ni Kosovo ni svet, koja se ni poslije „demokratskih promena“ nije suštinski izmijenila, jer su i tada sve, mahom prividne povlastice plaćane nizom bolnih, štetnih, a nerijetko i samoubilačkih poteza koji su od nas bili traženi od strane (ne)nadležnih mjesta toga „sveta“. Mnogi, srećom ne svi od onih koji su prije neku sedmicu vikali i mislili i Kosovo i svet, zapravo, u sebi su znali da im je „svet“, kao metafora za ono čemu teže, važniji, dok je Kosovo, mišljahu oni, ionako već odavno „izgubljeno“, pa stoga, tobože, ne treba žaliti za propuštenim, već se treba okrenuti budućnosti. A budućnost leži u „saradnji“ sa „svetom“, tj. sa onima koji nam otimaju Kosmet. U to da li je „svet“ – posebno ovakav kako se danas i već skoro 20 godina prema nama postavlja – bezuslovna pretpostavka, te fiksni parametar naše (pristojne) budućnosti – čak i samoga opstanka, kako drže neki ljudi izokrenute svijesti, lišeni samopoštovanja, a često i zlonamjerni – ovdje nećemo ulaziti. O graniči ćemose samo na tvrdnju da alternativa dosljedno sprovedenom i vjerovatno pogubnom izolacionizmu, što ne može biti naša opcija ni nakon 17. februara, nipošto nije pristajanje na nezamislivo i dalje ugađanje onima kojima bi možda najprije odlaknulo da nas, takvih koji, kakvi i gdje jesmo – uopšte i nema.

Naša teza je da je Kosmet samo privremeno otuđen – i to stoga što sebe dugi niz decenija nijesmo dovoljno uvažavali, što nijesmo bili dovoljno principijelni i dovoljno odlučni u odbrani svoje države – te da, dalje, ovo stanje privremene otuđenosti Kosmeta može prerasti u trajni gubitak samo ako ne budemo bili dovoljno odlučni u njegovoj odbrani, i to uvijek sa jasnom sviješću ko smo, što nam se dešava, ko su nam protivnici i šta hoće. Ako bi se, međutim, ovo potonje desilo, tada ne bi smo izgubili samo ovaj dragocjeni, u kulturno-identitetskom smislu konstitutivni dio naše države, nego bi nam zaprijetila i opasnost od samouništenja. Ako je „svet“, kao sinonim za one koji su nam svih ovih godina bili ili krajnje nenaklonjeni, ili, pak, ogorčeni neprijatelji, tada valja naglasiti da težnja da postanemo njegov dio neće moći da se ostvari odustanemo li od Kosmeta. Takvi ne bismo mogli biti zapravo primljeni u „svet“ ( bez obzira na eventualno zamislive institucionalne privide) zato što bi nam mogla biti ugrožena egzistencija i države i nacije. Naime, kao što čovjek prestaje biti čovjek u suštinskom, minimalnom smislu kad se spusti ispod najnižeg praga dostojanstva, to isto se može desiti i naciji. Dostojanstvo, dakle, nije luksuz onih koji su svoje egzistencijalno pitanje već riješili, pa sebi, nakon i povrh toga, mogu da dozvole tobože zastarjelu srednjovjekovno-ritersku raskoš i razmetljivost, već čovjek bez dostojanstva, bez samopercpecije lične vrijednosti, i bez makar nekakvoga priznavanja toga dostojanstva od strane onih kojima je okružen, sa kojima živi i na koje je upućen – ne može da preživi. Takav čovjek postaje ljudoliki otirač čizama sa kojim svako može da postupa kako mu volja, ali nikako ne kao sa čovjekom, a kamoli kao sa sebi ravnim. Dostojanstvo je pragmatičko-praktički neophodna pretpostavka držanja svakoga čovjeka da bi uopšte opstao – da bi bio u civilizovanoj zajednici ljudi. A ni sa državom stvari ne mogu stajati drugačije. I njoj je takođe potrebno dostojanstvo (a sve ozbiljne, male, srednje ili velike države ga, znano je, na svoj način imaju i nose) da bi bila primljena u suštinsku zajednicu civilizovanih naroda, jer ako toga nema, tada nikakve deklaracije o prijemu, pristupanju ili, ponajprije: o samo formalnom pripuštanju u ovu ili onu zajednicu ne mogu imati pravoga pokrića.

Dostojanstvo, dakle, držanje morala, visoka samoodgovornost i nedopuštanje nedopustivoga je supstancija, podloga ukupne ne samo moralno-duhovne nego i materijalne egzitencije jedne nacije i njene države. Blagostanja ne može biti bez samopoštovanja i obraza – na kojem su jednom morali biti sazasnovani svaka danas pristojna država i uspješno društvo. Da budemo još jasniji: odreknemo li se Kosmeta, nikada nećemo biti istinski prihvaćeni u zajednicu civilizovanih naroda – uključujući i onaj famozni „svet“ – čak i kada bi on jednom odlučio da se prema nama postavi kao prema dostojnim ljudima. Ovo je tako stoga što ne samo što bi se naše „priznavanje“ – u slučaju odustajanja od Kosmeta i od sebe – temeljilo na preziru (zbog svih poniženja i doživljenih nepravdi koje smo progutali i preko kojih bi smo tada bili prešli) – dakle, temelj takvoga „priznanja“ bi bilo nepriznavanje – nego bi se uvijek, po odavno stečenoj i stoput isprobanoj navici, u našem slučaju moglo pribjegavati i novim slučajevima nipodaštavanja i gaženja.

Konačno, bilo bi krajnje poželjno da se jednom za vazda otresemo inferiorne floskule o tome da je „svet“ sinonim za sâm naš (pristojni) opstanak. Mi svoj opstanak moramo da obezbijedimo prije svega svojim snagama, sarađujući sa okolinom – a, po (prijekoj) potrebi, i sa onima koji su nam izrazito nenaklonjeni – ali samo onako i onoliko koliko nam je potrebno, koliko nam to zaista odgovara. Ako I Kosovo i svet treba da znači I Kosovo i opstanak, tada iz svega gore rečenoga proističe i da se ovakav „svet“ i srpsko Kosovo isključuju, ali i to da se Kosovo može sačuvati samo mudrom politikom sa obrazom, dakle sa ugledanjem na normu, a ne samo i jedino sa (kratkovidom) pragmatikom čije parametre određuju moćni protivnici – naposljetku ne samo zbog samoga Kosmeta nego i zbog našega ukupnoga održanja. Dakle, umjesto i I Kosovo i svet valja reći I obraz i opstanak, tačnije: Opstanak kroz obraz.

Otkuda i kako?

No vratimo se na našoj temi – pokušaju otimanja Kosmeta. Šta nam se to desilo u nedjelju, 17. februara? Da bismo odgovoril i na ovo pitanje, potrebno je stvari pogledati u kontekstu, a kontekst se sam po sebi nameće u svojoj tužnoj nezaobilaznosti: RSK – Republika Srpska – Crna Gora – Kosovo i Metohija. Sve poraz za porazom i sve bolniji od bolnijega. Valja naglasiti da ni u jednom od tih slučajeva ono što je (bilo) naše nijesmo zapravo gubili od konkretnih, faktičkih protivaktera na terenu – ni od Hrvata, ni od muslimana, ni od dukljanskih Crnogoraca i manjina u Crnoj Gori – niti smo Kosmet izgubili od samih Šiptara. Svaki put su nam protivnici bili samo dobro uvježbani i poslušni statisti u igri koja je bila vođena izvana (a koje je i prvima bila u interesu), i u kojoj je protivnik bio mnogo ozbiljniji ne samo od onoga prividnoga, fizičkoga – nego, uvijek se ispostavljalo, i od nas samih. Zbrisavši Srpsku Krajinu raspršili su nam san o istorijskoj pravdi (za one koji su stoljećima ginuli za Evropu, dobivši kao „nagradu“ jame i Jasenovac – pola stoljeća prije konačnoga izgona); zauzevši i daveći krvlju izborenu Srpsku, sputali su nam lijevo krilo; ukravši nam Crnu Goru – poništili su nam vjekovni ponos, a sablju izbili iz ruku; i, na koncu, da bi odavno sanjano i dugo sprovođeno ubijanje državotvornosti i kolektivne subjektivnosti srpskoga naroda doveli do kraja, čupaju nam dušu – otimajući Kosovo i Metohiju.

Da li nakon ovakvoga niza, nakon kršenja i prava na samoopredijeljenje, kada su Srbi u pitanju, nakon kršenja zvaničnoga stava o nepovredivosti najprije državnih, a zatim i republičkih granica, nakon oduzimanja prava državljanima da odlučuju o svojoj državi itd. – da li nakon svega toga iko razuman može da porekne da je ciljana žrtva razbijanja Jugoslavije bio srpski narod, da je protiv njega bila usmjerena unaprijed skovana i dugo i sistematski sprovođena ZAVJERA? Nijedno komadanje naše države i naših država nije bilo još dovoljno dobro za naše protivnike sa Zapada. Dok god ima ikakve srpske države – „srpske“ u nekom smislu koji je iole jači od čisto nominalnoga – dotle za njih „posao“ ovdje nije bio niti će biti završen. Očevidno: drobe nam tijelo da bismo ostali i bez njega i bez duha, da bismo ostali bez identiteta, da ovdje u državotvornom smislu ne bi ostao niko i ništa – ili da bi se, možda, na našem mjesto pojavi l o nešto i neko drugi? Za sada im ide više nego dobro – milione su protjerali, otjerali ih u bijedu ili u inostranstvo, a i mnogi, za sada, fizički živi, čak i dobrostojeći Srbi su, zahvaljujući dugotrajnom dejstvu ovakvih „mjera“, dovedeni do moralno-intelektualnog stupnja koji se dobro može opisati onim gornjim niko i ništa. Namjera im je, a pomenuti zlokobni niz i sve ono što je činjeno da se on naniže nepogrješivo svjedoče o tome – da srpski narod neprekidnim i nesustajućim nizom najtežih udaraca utjeraju u ekonomsko, biološko, moralno, duhovno nebiće – tj. da se ono iz trenutnoga, kakvoga-takvoga postojanja protjera u golo i puno ništavilo.

Prije nego što vidimo šta mi nadalje treba da činimo, postavlja se pitanje kako nam valja gledati na one koji su nam sve ovo uradili, i koji nam to i dalje rade. Pođimo opet od analogije sa pojedincem, odnosno od svakodnevnoga života. Onaj ko mi bez ikakvoga razloga (ne računajući one prividne razloge koje sam inscenira da bi prividom opravdao ono što je već naumio i skovao) neopravdano, nepravedno i nemoralno otima ono što je moje, posebno ono što mi je dragocjeno, ono od čega mi skoro sve zavisi, taj mi ne može biti prijatelj – štaviše, ne može da mi ne bude neprijatelj . Državi Srbiji SAD i glavne države Evropske unije otimaju ono što joj je najvrednije – veliki i neocjenjivo važni dio njene teritorije. S toga valja reći da su SAD i većina u Evropskoj uniji NEPRIJATELjI SRBIJE, ali i neprijatelji svake moguće srpske države i neprijatelj svih Srba – u onoj mjeri u kojoj Srbi na nekoj od svojih tradicionalnih teritorija ističu pretenziju za političkim subjektivizovanjem, za koje su uvijek već unaprijed bili sumnjičeni – dodaćemo: sa pravom. U koliko bi Srbima ta premisa bila uvek na umu, već smišljene sheme i zadate razmjere poretka ne bi se tako lako dale uglobiti u zamišljeni poredak stvaran u kabinetima najmoćnijih.

Razlozi za otpor

Kakav stav treba zauzeti nakon svega ovoga? Kažemo „stav“, u smislu jasno ocrtane pozicije, držanja, kao nečega što bi trebalo da uslijedi nakon izbezumljenosti i emotivne pokošenosti koju osjeća cijela nacija, tačnije: svi oni (normalni) koji se osjećaju njenim dijelom? Na otimačinu Kosmeta se ne smije pristati i protiv nje se valja boriti. Zašto? Najprije iz tri glavna razloga.

1. Zato što je moralna dužnost svakoga čovjeka da ustane protiv nepravde – ukoliko za nju sazna, jer bilo koja pojedinačna nepravda predstavlja prekršaj protiv opšte pravde, pa kao takva, dakle kao izuzetak od opštega, opravdanoga i poželjnoga pravila, potencijalno uvijek predstavlja opasnost da njime započne čitav niz pojedinačnih nepravdi, da se nepravo i nepravda uvede kao novi opšti obrazac ponašanja i uređivanja međuljudskih odnosa. Kao drugo, pošto je moral opšteljudski, i pošto proističe iz činjenice pripadanja opšteljudskoj zajednici, svaka pojedinačna nepravda – makar kod onih koji su uistinu ljudi – treba da izazove saosjećanje i solidarnost sa onim koji je pogođen nepravdom.

2. Pošto su oni koji su najviše neposredno pogođeni ovom odlukom, Srbi sa Kosova i Metohije, takođe Srbi kao i svi mi ostali koji tamo ne živimo, u ovom slučaju se, pored opšteljudske solidarnosti i obaveze da se ustane protiv nepravde, sa pravom i neizostavno očekuje i solidarnost svih Srba sa svojim najugroženiijm sunarodnicima, pošto su oni žrtve nepravde samo zato što su Srbi – što bi se i nama desilo da smo se mi kojim slučajem našli na mjestu na kojem se oni sada nalaze.

3. Žrtva ove nepravde nijesu samo Srbi sa Kosmeta nego i srpska država i svi Srbi – koji ne poriču svoju pripadnost tome srpskome: svojim stavom, mišlju ili djelom, jer otimanje države, ili makar njenoga dijela, predstavlja najbezočniji izazov svima nama kojima ta država pripada i koji toj državi pripadaju. Ne samo što se ovim krši svako pravo nego se time šalje sljedeća poruka: OTEĆEMO VAM ONO ŠTO JE VAŠE, A VI NEĆETE BITI LjUDI NI TOLIKO DA SE PROTIV TOGA I POBUNITE, A KAMOLI BORITE.

Oni koji nam otimaju Kosmet dobro znaju i to da iza toga što sada čine ne stoji ni pozitivno pravo, niti pravda. Što se prava tiče, stvari su jasne – čak i ako se držimo samo rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 1244, iako NIKADA ne treba smetnuti sa uma da je i ona sama bila posljedica bezljudne agresije NATO, tako da je njenim donošenjem taj nečuveni čin naknadno vraćen u pravne tokove i, zapravo, legalizovan, a NATO, na neki način, u svojem poduhvatu opravdan i amnestiran. A što se tiče pravednosti, sami zapadnjaci su devedesetih godina, nezvanično, izvještavali da na Kosmetu ne postoji nikakva praksa sistematskih kršenja ljudskih prava ili segregacije. (1) Pozadina njihovoga postupka je u pojedinačnim interesima, u odnosima snaga u svjetskoj utakmici moći, ali i u moralnom cinizmu kojim se krše sve norme zato što se to trenutno smatra oportunim, ali i zato što se procjenjuje da iza žrtava nepravde ne stoji nikakva sila koja može da povrati stanje pravde. Unajkraće, moralni cinizam, u svojem pragmatičkom zdravorazumlju, polazi od toga da će stvari postati „stabilnije“ ako se prekrše načela, da će projektovani sistem i poredak postati čvršći ako im se u temelj pridoda (još jedna) čestica nepravde i zla.

U krajnjoj liniji, zapadnjački nasilnici u našem slučaju drže da su oni koji su žrtve nepravde ne samo nedovoljno snažni da se bore za pravdu i za sebe nego i da – a to je odlučujuće – nemaju ni SVIJESTI ni MORALNE SNAGE da započnu tu borbu, a kamoli da u njoj istraju. Oni nas, jasno valja reći, ni u kom pogledu i ni u najmanjoj mjeri ne drže sebi ravnima, jer bi oni, ako bi se našli u situaciji u kojoj smo se mi našli, neodustajno tražili svoja prava i borili se za njih. Oni, zapravo, drži da mi, budući kulturno, etički, a možda ontički inferiorni (kulturni rasizam prema Slovenima, a posebno prema Srbima na Zapadu nikada nije iščilio, pa ne može biti ni isključen) u odnosu na njih, nećemo biti kadri da uznastojimo na onome što je naše pravo. Drugim riječima, ovakvom bezočnošću nam je prećutno poručeno ne samo da smo nemoćni da učinimo išta protiv nje nego da uopšte i nijesmo u dovoljnoj mjeri članovi humaniteta da čak i poželimo da se odupiremo. Otimanje Kosmeta nije, dakle, samo čin kojim se na krajnji način ugrožava gola egzistencija srpske države, te Srba, ostalih nešiptara, ali i terorističkim vlastima nepoćudnih Šiptara na Kosmetu, nije samo nacionalna uvreda za sve Srbe – to je i moralna, ljudska uvreda, prije svega za Srbe, a u krajnjoj instanciji, ukoliko se kršenje morala tiče svih ljudi – uvreda za svako misleće i moralno stvorenje na zemnome šaru.

Šta da se radi?

Bezočnim kršenjem svakoga prava i najminimalnijih obaveznih moralnih normi mi smo, u stvari, izašli iz faze u kojoj nam od 1991. uvijek iznova predstojeća, hegelovska, borba za prizna va njem otvara put ka subjektivizovanju – dakle, ka prijemu u zajednicu uljuđenih, normalnih, jednostavno: ljúdi. Sada je stvar postala neuporedivo dramatičnija, sudbonosnija, a, opet, u nekom načelnom – i teorijskom i moralno-praktičkom smislu i lakša, jer u krajnje zaoštrenim, „graničnim situacijama“ – a ovo je, bez sumnje, granična situacija srpske nacije – lakše se sagledava ono odakle sve što je sada važno izvire, kao i sve važno što na kraju ostaje. (2) Sada, naime, više nije riječ o izvojevanju prava da budemo, makar formalno gledano, (po)smatrani kao ravni ostalim akterima međunarodne utakmice, već je sada pitanje da li ćemo uopšte – ukoliko se ne postavimo onako kako ovoj situaciji dolikuje – moći da izbjegnemo da nas svi, uključujući i one koji nam čupaju dušu, ne posmatraju kao prljavštinu sa obuće koja se po potrebi može obrisati kao da je nikada nije bilo. U moralnom smislu, srpski narod se sada nalazi pred najvećim izazovom u svojoj povijesti. Zapad ga je na najbestijalniji način, kolektivno i bez ikakve zadrške, „išamarao“ – učestvujući u sveobuhvatnom pripremanju otimanja najvažnijeg dijela njegove teritorije, te u priznavanju te otimačine. Time su oni preuzeli „moralnu“ obavezu da čuvaju i brane svoje državo(ne)liko, nakazno novorođenče.

Ako pređemo preko ovoga, ako se sve okonča na (privremenom?) povlačenju nekoliko ambasadora, ako i dalje na vrhu naše „agende“ bude Evropska unija i ispunjavanje njenih zahtjeva – koji variraju od onih bizarnih i besmislenih, do onih ponižavajućih i po nas (samo)ubilačkih, ako ne povučemo sve političke i ekonomske posljedice držanja koje se graniči sa oružanim neprijateljstvom, ako naši sportisti budu učestvovali sa „sportistima“ koji će nastupati pod „zastavom“ „države“ Kosova (ili „Kosove“!), ako... – tada ćemo svima, a i sebi pokazati da ne predstavljamo ništa više do visokonekvalitetni otpad povijesti koji više ne samo da ne zaslužuje da u njoj opstane nego se, po svoj prilici, u njoj, u ovom obličju, i pod ovim imenom ne bi ni mogao još dugo zadržati. Dakle, ako u ovako teškoj situaciji ne budem principijelni, samosvjesni, moralni i odlučni – ali vazda i uvijek hladnokrvni, ako ne budemo žilavi i vješti da snosimo sve posljedice svojeg, sada jedino mogućeg, državobraniteljskog, moralnog stava, a da pri tome i opstanemo u civilizovanom statusu, mi u moralnom smislu više nećemo imati ni osnova ni razloga za postojanja, a – imajući u vidu geopolitičku „meteorologiju“ jugoistočne Evrope – na duži rok možda ni mogućnosti da preživimo. Raščlanjivanje, gaženje, uništavanje bi samo bilo nastavljeno, jer ako se i preko OVOGA pređe, ako se sve završi na jednomjesčenom (ako i toliko!) ispoziranom (?) i neiskrenom (?) durenju nekih od naših zvaničnika (a svi, valja reći, nijesu takvi) – koji privatno ponajviše sanjaju o „Šengenu“ i o „pretpristupnim fondovima“ moralnih cinika i nasilnika iz EU – tada ne samo što ne bi bilo razloga da se sve to, na drugom mjestu, sa drugim izgovorima, a sa istom namjerom, ne nastavi, nego bi se, a iskustvo nas uči tome, sve to i dalje vjerovatno nastavljalo. Ako nam je, možda – kao narodu, dedukcija, kojom se vrše predviđanja, slabija strana, tada bi, možda, kao istorijsko-gnoseološki „nedotupavan“ narod, trebalo da se sjetimo da 1995, te krajinske i bosanskohercegovačke '95, skoro nikome nije padalo na pamet da će se srazmjerno uskoro desiti i kosmetska 1999, zatim crnogorska 2006, i konačno opet kosmetska 2008.

Dakle, iako je to vazda bio stalni, obavezni zahtjev koji važi i u životu pojedanaca, i u životima pojedinačnih država, a posebno u našoj krizi od 1999 – sada bi konačno moralo biti jasno ne samo da je držanje umno-moralnih načela najbolji način da se (najbolje) preživi nego da je, štaviše, principijelnost, po svemu sudeći, jedini način da uopšte nekako preživimo. Bespoštedna, na načelima zasnovana odbrana svojega svim trenutno dostupnim sredstvima je, dakle, jedini put ne samo da se sačuvaju izgledi da ćemo jednoga dana povratiti svoju otetu teritoriju, nego da će uopšte i Srbija kao država moći da preživi. Zbog toga, konačno, a to će reći, i zbog „budućnosti naše dece“, preko ovoga ne smijemo da pređemo, već svekoliko svoje buduće ponašanje u međunarodnim političkim, ekonomskim, pravnim, kulturnim, sportskim i svim ostalim poslovima moramo staviti u funkciju našega stava da ne priznajemo nasilno otcjepljenje nego da svakim svojim, za to relevantnim potezom moramo podsjećati na neodrživost takvoga stanja, i time se približavati njegovom ukidanju, ili se makar ne udaljavati od njega. Nijedna trenutna povlastica i pogodnost – ni prividna ni istinska – koja bi nam mogla biti ponuđena od strane otimača nije vrijedna odustajanja od ponašanja i djelanja u skladu sa načelnim stavom čija bi pozadina bila: KOSMET JE DIO SRBIJE I NIŠTA POD MILIM BOGOM NAM OD TOGA NIJE VAŽNIJE!

Naravno, suprotno uvjerenjima „pragmatičara“, koji su, u stvarnosti, često moralni nihilisti ili čak moralni idioti – moralnost i principijelnost po sebi ne znači ni „izolacionizam“ ni „autizam“, već predstavlja svagdašnju smjernicu koja čovjeku pomaže da u nastojanjima da preživi, da se zadovolji, da se ispuni, ne prekrši ono što je najvrednije i time nanese sebi, tačnije najvrednijem dijelu ljudskosti u sebi, najtežu i nepopravljivu štetu. Moral i umnost nijesu prepreka slobodi i sreći, već njihovi najvažniji i najvjerniji saveznici – koji im pomažu da se ne izvrate u svoje suprotnosti: samovolju i beslovjesni hedonizam, koji vode duševnom pogubljenju.

Svakako, stav o uslovljenosti našega budućega ponašanja moralnom zakletvom na Kosmet mogao bi biti relativizovan u slučaju direktne i uvjerljive prijetnje fizičkim uništenjem našega naroda – ali to sada, u situaciji u kojoj Rusija igra ulogu kakvu je sebi odskora izborila, nije realno, i, po svoj prilici, u najdoglednije vrijeme neće ni biti moguće. Devedesete se – to treba jasno reći zbog „uslovnih refleksa“ i atavističkih strahova koji su u mnogima od nas razvijeni i utjerani tih godina – ne mogu ponoviti, jer niko ne može da nam uvede ekonomske sankcije preko Ujedinjenih nacija (a samo te mogu biti djelotvorne), i niko više ne može i ne smije da se iživljava nad nama svojom oružanom silom, bez opasnosti da zbog toga pretrpi nepodnošljive gubitke i štetu. Ova borba može trajati dugo, i, makar zbog toga, moglo bi nam povremeno djelovati da je bezizgledna, s obzirom na to da „veliki“ stoje iza „državnosti“ „Kosove“. Ipak, po svemu sudeći, ta se državnost u međunarodnopravnom smislu neće moći legalizovati, a sjećanje (i to ne samo kod nas) da je u pitanju neopravdani presedan neće moći da iščili (kao što svjedoče primjeri kineskoga Tajvana i sjevernoga, okupiranoga dijela Kipra) – sve dok mi (a vjerovatno i Rusija) na to budemo podsjećali. Dakle, u takvoj situaciji, bez obzira na očekivanje priznavanja od brojnih zapadnih, istočnoevropskih i muslimanskih zemalja, Kosovo i Metohija će biti i ostati sporna teritorija koja je međunarodnopravno zapravo izvan zakona, za koju će, opet, znatan dio zemalja prihvatati da je legitimni dio srpskih legitimnih aspiracija, te konačno mjesto gdje bi država Srbija, pod povoljnim rasporedom snaga u međunarodnim odnosima, jednom mogla i da se vrati. Priznavanje Kosmeta je u najvećoj mogućoj mjeri opravdani casus belli, tako da mi, pravno gledano, imamo osnova da u svakom trenutku povedemo rat protiv secesionističkih elemenata na Kosmetu, kao i protiv svih onih država koje se u slučaju eventualnoga početka naših borbenih dejstava usude da im pruže podršku.

Odmah treba naglasiti – potpuno je jasno da država Srbija ne može da povrati Kosmet bez upotrebe oružanih snaga, ili makar bez dovoljno vjerodostojne prijetnje njenom upotrebom, kojoj na drugoj strani, kod naoružane secesionističke manjine, ne bi mogla da se suprotstavi oružana sila odgovarajuće snage. Tako nešto bilo bi moguće samo u onoj situaciji u kojoj bi zapadne sile, ili makar Sjedinjene Države, bile isključene iz vojnoga ešalona koji bi stajao na braniku lažne državnosti. To bi, naravno, bilo moguće samo uz odlučnu podršku spoljnjega činioca (tj. Rusije), a u slučaju prevelikoga opterećenja oružane sile američkog intervencionističkog imperijalizma, te korelativnoga mijenjanja ili slabljenja prioritetâ SAD, te, svakako, uz našu dovoljno vještu i odlučnu politiku. Ipak, jasno je da se tako nešto neće moći dogoditi u dogledno vrijeme. Ali isto tako valja naglasiti da se – s obzirom na brzinu globalnih promjena i ubrzavanje dinamike povijesti – iz ove vremenske tačke nedoglednim može činiti i ono što će se zbivati za sedam ili 10 godina, kada bi situacija u naznačenom smislu mogla biti i znatno povoljnija za nas i našu borbu za Kosovo i Metohiju.

Naša jedina politika prema Kosmetu i prema Zapadu jeste nepristajanje, ali ne kao puka deklaracija, ne kao „spasavanje duše“ koja bi bila svjesna tobožnje nepovratnosti faktičkoga stanja, već kao program koji treba da odredi naše buduće djelovanje u vezi sa našom pokrajinom – u međunarodnim, ali i u unutrašnjim odnosima. Šta svako od nas može da uradi? Nasuprot bespomoćnim konstatacijama mnogih dobronamjernih, otimačinom pogođenih i zainteresovanih u stilu: „Ja tu ništa ne mogu da uradim“ – treba reći da upravo svako od nas, sam sa sobom i u sebi, najviše može da uradi za Kosmet. To što se može, smije i mora uraditi jeste da se nikada ni u sebi ni pred drugima ne pomirimo sa time, da uvijek iznova i sebe i okolinu – bilo sunarodnika, bilo inorodaca – ubjeđujemo da je Kosmet srpski, da uvijek iznova osvješćujemo da je to odsudno pitanje našega morala, digniteta, identiteta i, naposlijetku, samoga opstanka – jer pristavši da smo bez Kosmeta, da on nije naš, mi ostajemo ne bez dijela svoje teritorije/tijela, već bez sebe samih, bez svoje duše – i to ne samo bez njenoga dijela, već bez cjeline, pošto je ona, za razliku od tijela, nedjeljiva. Samo ako naša država bude imala ovakve građane koji će mišlju, riječju i dijelom svjedočiti ne samo učinjenu nepravdu nego i odlučnost da se ona ispravi – a to je jedna od neprolaznih zapovijesti i ljudskoga i božijega prava – samo će tada i ona moći nešto da učini za privremeno oteto Kosovo i Metohiju. Samo bi se tada, na koncu, u slučaju uspješnoga povratka srpske države na Kosmet, moglo ispostaviti da je okupacija i otimačina bila privremena.

Kosmet nije izgubljen – ali može postati ako mi pristanemo na to – kao što od 15. stoljeća do 1912. nije bio izgubljen, iako tamo nije bilo naše države. Ovdje je gnoseologija i psihologija (čak možda najprije u svojem antičkom značenju) „starija“ od ontologije – tačnije od faktičke ontike. Nešto što je, sticajem trenutnih povijesnih okolnosti i (izgleda trajnih) moralnih neprilika svijeta, na pravdi Boga oteto, nešto što drži državonesposobno, polucivilizovano pleme koje se uzalud koprca u nastojanjima da postane nekakva nacija – to zaista ne može i ne smije biti smatrano jednom za vazda izgubljenim.

Pozivati se, u svrhu opravdavanja vlastite malodušnosti i odustajanja od otpora za Kosmet, na fizičku snagu i tehnološku premoć otimača, znači ne shvatati notornu istorijsku činjenicu prolaznosti svih u lakomosti za moćju pregrezlih imperija. Povijest gotovo sve može da preinači i relativizuje, i ona nagradu daje onima koji imaju dovoljno snage i strpljenja da prežive i dočekaju. Paradoksalno, povijest nagrađuje one koji uspijevaju da nju, dok god je nepovoljna, dovoljno dugo „preziru“ – i da snuju i tvore uprkos trenutnom stanju. Mnogi nekadašnji istorijski snovi ne bi bili ostvareni da nije bilo djelâ onih koji su svojom mišlju i željama poricali (nekadašnje) povijesne realnosti. (Prolaznost u povijesti se, naravno, ne odnosi samo na velike i (pre)moćne nego još i više na male.) No naša snaga mora biti u svijesti da se borimo za pravdu, za moral, za pravo, tj. u tome što je naš orijentir ubilježen u vječno-neprolaznome, dok je samovolja otimačâ orijentisana samo u nemoralnosti tekuće nasilničke pragmatike, dakle u onome što je jedna od najprolaznijiih ljudskih stvari. Već i stoga nedopuštena je tvrdnja da je Kosovo izgubljeno, jer naši „aduti“ su neuporedivo jači i trajniji od „argumenata“ protivnika – pitanje je samo da li mi želimo da ih upotrebljavamo, ali, još i više, da li želimo da od 17. februara svoj državni i nacionalni život podredimo radosnom služenju ciljevima neprolazja. Ovo ne kažemo zato što mislimo da srpski narod jeste, ili da bi mogao biti, to jest da bi trebalo da bude narod nekakvih moralnih titana – jer mi to, kao nijedan narod, nijesmo – već zato što uprkos svoj nesreći koja se na nas svalila, na neki način i pored sve nesreće koje se nas obrušila, imamo sreću da je ono što je čovjeku najvrednije i što mu može dati najveću snagu – (i) ovoga puta na srpskoj strani. Radosno je služiti onome u vječnosti nastanjenom – jer to duhovno preobražava – i jer je na duži rok i u krajnjoj liniji, onome koji se nalazi na toj strani, nasuprot legijama prolaznosti, prizemnosti i ništavila – pobjeda zajamčena.

Vječnost će uvijek biti starija od vremenitosti, a moralna vertikala od povijesti i povijesnosti. Naša je snaga u onom nadljudskom, ili, prije: najvišem u čovjeku, najljudskijem, a njihova „snaga“ (u stvari prokletstvo) u onom najnižem u čovjeku, najneljudskijem. Ako je vjerovati svjedočitelju sušnosti vrline, božanstvenome Platonu, samo je viši, božanski dio ljudske duše besmrtan, tako da je pobjeda uvijek na strani vječnosti – i kod pojedinaca, ali i kod onih zajednica koje uspiju da svoje postojanje uprave prema tome. Ovo je, naravno, tako ako posmatramo iz ugla same vječnosti, sub speciae aeternitatis. A da li će tako ostati i u vremenu, u povijesti – u kojoj vječnost takođe, u principu, ima nadmoć (kao Platonove vječne ideje nad prolaznim stvarima) – to zavisi od onih kojima je konkretnim kretanjima povijesti dodijeljena strana pravde. Da bi vječnost pobijedila vrijeme, potrebno je da u samom protoku hronije neko „zalegne“ za njenu stvar, a to će se najprije desiti ako se njegova lična, posebna stvar poklopi sa opštom stvarju vječnosti! Dakle, događaji vremena – ma kakvi i ma kako oni trenutno nepovoljni bili – ne mogu odlučiti da li je težnja za pravdom osuđena na neuspjeh, već to može samo odustanak od traženja i ostvarenja pravde – ukoliko tako postupe oni uvrijeđeni koje ona sada podupire.

Iz svega ovoga proističe da srpski etički imperativ (i ubuduće – i ne samo povodom Kosmeta nego i svega ostaloga što nam je silom i amoralnošću preoteto) glasi: otpor nepristajanjem – sa svim moralnim i faktičkim posljedicama koje to nosi. Na otpor smo pozvani – ne radi samoga otpora, već zato što samo i jedino otpor jednom može postati i stvarno-faktički (a ne samo moralno-duševno) djelo tvoran.

Konačno, pretpostavimo čak, hipotetički – iako vidjesmo da je tako nešto nemoguće tvrditi – da se Kosmet nikada neće moći povratiti. Ali makar ga i nikada ne povratili – ako pristanemo, ako, naime, pristanemo na pristajanje, ako njegovo otimanje priznamo svršenom otetošću – bićemo zbrisani, najprije moralno, a zatim i kao nacija u svakom smislu riječi. Zbog samoga našega opstanka kao naroda – u bilo kojim granicama – zbog budućnosti nas i naše djece, moralno je obavezno ne pristati. Pristanak bi značio da sami učestvujemo u svojem brisanju iz povijesti, iz postojanja. Samo zavjetom nepristajanja, upornošću svakolike duhovne i intelektualne borbe, možemo doći u priliku da vratimo svoju državu na Kosmet, a utoliko i da povratimo svoj obraz i umirimo svoju povrijeđenu dušu. Borba nepristajanja, što je najteža borba koja će se ovih i narednih dana, mjeseci i godina zbivati u nama i sa nama, biće borba za samopoštovanje, za mogućnost da se pogledamo u ogledalo, da pogledamo našoj djeci u oči – prije nego svakoga od nas ne priupitaju: Gdje si bio kada otimahu naše? Samo ako ne izgubimo tu moralnu borbu sa sobom, borbu protiv svoje slabosti, imaćemo izgleda da se jednom i stvarno suočimo sa otimačima, i da, pod boljim uslovima, dobijemo bitku protiv neprijatelja – onu bitku koju smo uvijek lakše dobijali od bitaka sa samima sobom, sa svojom nemoralnošću, neznanjem i malodušnošću...

„Kosovo me se ne tiče“

Gore smo se osvrnuli na stavove naših sunarodnika kojima je, doduše, (bilo) stalo do Kosova i Metohije, ali koji u svojoj malodušnosti i/ili neznanju drže da je stvar izgubljena. Postoje, međutim, i oni čiji stav nije tek gubitnički, nego aktivno-nipodaštavajući, cinično-nihilističan. Ima, naime, priličan broj onih koji kažu da ih se Kosovo uopšte ne tiče, da ne osjećaju da je Kosmet njihov. Onaj ko, budući Srbin po rođenju, imenu, porijeklu i (eventualno) vaspitanju, kaže da Kosmet ne osjeća kao nešto svoje, radi nešto slično što i daltonista koji bi htio da zabrani da se ljudi dive Rembrantovom koloritu ili kao kada bi se gluvi sprdao poštovaocima Bahovih harmonija – zato što on to ne može da osjeti. Oni koji (se) tako „osjećaju“ trebalo bi u času kada milioni Srba osjećaju izbezumljenost i krajnju povrijeđenost zbog bestidnosti poniženja kojem su izloženi djelima nasilnika – trebalo bi da ćute makar iz pristojnosti, jer njihova bezosjećajnost je psihološki nenormalna, etički nedostojna, a politički nelegitimna. Da li bi oni tako reagovali kada bi bio životno ugrožen bilo koji čovjek na svijetu? Pitamo ovo zato što bi, takvi ljudi, po pravilu, budući najčešće „kosmopolitski“ „čovjekoljupci“, načelno uvijek rekli da su oni protiv svake nepravde i nasilja – kome god da se dešava. No ova napravda se dešava njihovim sunarodnicima koji tvorenjem tuđinske lažidržave na svojoj pragrudi bivaju još više osramoćeni i ugroženi. Kako to da im čovjek uopšte, čovjek kao takav, može biti bliži od njihovih sunarodnika? A nijesu li ni oni, ti Srbi sa Kosmeta, nakon svega, dopustićete, neki ljudi? Konačno, kako je moguće „preskakati“ stupnjeve solidarnosti i empatije – kako je moguće saosjećati se sa čovjekom uopšte, sa slučajevima nepravde koji se dešavaju svim mogućim ljudima u svijetu, a ne saosjećati se sa sunarodnicima – zato što se njihov zavičaj – nečijom greškom u vaspitanju, moralnoj svijesti, pameti,... – „ne osjeća“ dijelom svoje zemlje i svojega identiteta?

Pripadanjem istoj državi, učestvovanjem u istoj tradiciji i u istom identitetu, svi mi moramo biti povezani, i, sljedstveno, morali bismo da osjećamo odgovarajuću, nacionalnu empatiju, koja nije samo kulturno-istorijske prirode , nego je i posredovana i državnom saidentifikacijom. To da je čovjek zoon politikon znači da je njegova politeja (država), a i tradicija na kojoj ona počiva, dio njegovoga identiteta, da državni, nacionalni i etnički identitet i kulturna tradicija sazasnivaju njegovo biće. Civilizovani čovjek se od divljaka, od necivilizovanoga čovjeka, razlikuje time što on uvredom ne smatra samo one ponižavajuće činove koji su neposredno usmjereni protiv njega i njegovih bližnjih nego i one koji su namijenjeni njegovoj državi – jer, kako je rečeno, državna pripadnost saučestvuje u biću svakoga od nas. Upravo stoga tvrdnja PUCANj U KOSOVO JE PUCANj U NAŠU DRŽAVU, A TIME I PUCANj U SVAKOGA OD NAS, nije puka, zvečeća fraza, već neoboriva načelno-moralna konstantacija stanja stvari.

Našoj državi je, a time i svim njenim građanima, pokušajem otimanja Kosmeta „povrijeđen ugled“. Uvredu bi trebalo da isprave pravne norme međunarodnog poretka, sama ta država, ali i sami njeni građani. Za svakoga civilizovanoga čovjeka uvreda njegove države mora biti i uvreda za njega lično, a za državu nema veće opasnosti i uvrede od otimanja njene teritorije i od ugrožavanja njenih građana, tako da bi ovim događajem svi lično trebalo da budemo u najvećoj mogućoj mjeri uvrijeđeni i rasrđeni.

Uzgred, da u svakodnevnom životu na djelu nije svagda ovo nacionalno-državno identitetsko saučestvovanje pojedinaca, kako bi onda moglo biti to da kada igra nacionalni tim protiv nekoga stranoga svi građani, bez obzira na ideološke razlike – uključujući i one koji „ne osjećaju“ Kosovo, žude za pobjedom svojega tima? Dakle, nacionalna/državna identifikacija je prirodna, jedino normalna, i ona se na najprirodniji način i bez zadrške ispoljava u situacijama kada to iziskuje beznačajan ulog i nikakav napor, a kamoli žrtve. Ali ako je prirodno da se preko sporta (ili „Pjesme Evrovizije“!) identifikujemo sa predstavnicima svoje zemlje, sa svojom državom itd. – to je a fortiori još „prirodnije“ i neizbježnije identifikovati se sa svojom državom u međunarodnim poslovima; posebno u onima kada je sâmo njeno postojanje dovedeno u pitanje, jer: teritorija je baza postojanja, a (pra)sjećanje temelj identiteta, a za nas je Kosmet i jedno i drugo: i teritorija i sjećanja, i postojanje i suština. Dakle, ako je u sporednim stvarima identifikovanje i podrška prirodna i očigledno faktički prisutna, tada je to utoliko obaveznije kod „ozbiljnih“ stvari – a pitanje teritorije (i ljudi na njoj) jedno je od najozbiljnijih mogućih. Stoga, konačno, tvrđenja o „neosjećanju“ Kosmeta svojim treba ne samo odbaciti i moralno žigosati, nego valja podvući da je tu u pitanju amoralna dvoličnost i slabićstvo, jer se u situaciji kada je država pred najvećim mogućim iskušenjima, i kada joj je potrebna svaka podrška svih njenih građana – uz velike izglede da u budućnosti budemo suočeni i sa izvjesnim odricanjima – fingira „individualističko-psihološki“ argument da bi se zaogrnula prava suština ovakvoga stava: bezdušna sebičnost koje neopozivo uvire u prepoznatljivu amoralnost egoističkoga sitnodušja.

Fusnote:

1. Na osnovu izvještaja njemačkih obavještajaca , zabilježeno je da njemačke imigracione vlasti devedesetih godina šiptarskim pretendentima sa Kosmeta na politički azil nijesu priznavale ovo pravo, iako je njemačka država zvanično, upravo suprotno ovom uvid u , govorila posve suprotno.

2. Tužno je, naravno, što smo – djelimično i svojom krivicom, iako je udio spoljnjih nasilnika i zloumnika bio odlučujući – sebe morali dovesti u graničnu situaciju da bismo, kao nacija, neke stvari mogli da osjetimo , a nadajmo se jednom konačno i shvatimo .