Da li će molebani odbraniti KiM, ili će srpski narod prevesti žednog preko vode?

Da li će najavljeni molebani zadržati Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije, pa tako i sačuvati tamošnji srpski narod (ne samo vjerni) i tamošnje crkve i manastire?

Za početak, kako ćemo se moliti na molebanima? Kako se inače molimo? Hoće li naša molitva biti usrdna, ili će dok se molimo naše misli lutati po obilju medijskih plodova kojima smo zasuti, marketima, obavezama koje nas čekaju, našim tegobama...?  „Ako čovek u srcu ne oseća da je grešnik, Bog neće uslišiti njegovu molitvu“, kaže naš, i nama tako blizak, patrijarh Pavle. Hoće li zaista svi na ovim molebanima u svojim srcima osjećati svoja sagrješenja i kajati se zbog njih? Hoće li iko?

Svi hrišćanski podvižnici, osobito isihasti koji su strogim isposničkim životom odsijecali od sebe strasti, koje ih vezuju za materijalni svijet, i živote posvećivali jednom cilju – zaključavanju svoga uma u Ime Božije, prolazili su kroz silan oganj iskušenja u trudu da zadobiju molitvu. I, opet, samo neki od njih dobili su od Boga dar molitve.

Hoće li Presveta Bogorodica, svetitelji, sam Gospod Isus Hristos, uslišiti naše molitve? Hoće li i biti u prilici da ih usliše; hoće li one do njih doprijeti ili će, sputane našim nepokajanjem, ostati razvejane po avlijama naših strasti i naših sujeta? Hoćemo li se na molebanima uistinu moliti, ili ćemo samo čitati molitve?

I prije pogroma 2004. smo na bogosluženjima čitali molitve za spas srpskog naroda na KiM.

U dokumentu „Predlog EU – Sporazum o putu normalizacije između Kosova i Srbije“ koji su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i kosovski premijer Aljbin Kurti u Briselu zvanično prihvatili u prvi dan Časnog posta, pored ostalog, piše:

„Obje strane će se rukovoditi ciljevima i principima postavljenim u Povelji Ujedinjenih nacija, posebno onim o suverenoj ravnopravnosti svih država, poštovanju njihove nezavisnosti, autonomije i teritorijalnog integriteta, pravu na samoopredjeljenje, zaštiti ljudskih prava i nediskriminacija“, piše u članu 2 Predloga EU, a u članu 4: „Strane polaze od pretpostavke da nijedna od njih ne može predstavljati drugu u međunarodnoj sferi ili djelovati u njeno ime. Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.“

To što se u tekstu umjesto „dvije države“ eufemistički koristi sintagma „dvije strane“ u suštini ništa ne mijenja.

U Srbiji je uslijedila pravnička gimnastika tumačenja Sporazuma i medijsko zamazivanje očiju srpskom narodu. „Zadruga“ radi kao vojna industrija u Rusiji posljednjih godinu dana. Pritekao je u pomoć i brat Kurti izjavom da je bio spreman da potpiše ali nije jer je druga strana to odbila.

„Neće Vučić izdati“, tvrde njegovi fanovi. Ali, proš'o voz. Ako to kreće naredna kampanja – izdaja Republike Srpske – parola treba da bude: „Neće Vučić OPET izdati“. Na čekanju su Vojvodina i Sandžak. 

Gubitak Kosova i Metohije za srpski narod daleko od toga da je samo gubitak teritorije. Prethodio mu je gubitak Kosovskog zavjeta. (Kosovski zavjet ne gubi se gubitkom KiM nego obratno, KiM se gubi gubitkom Kosovskog zavjeta.) Gubitak KiM opipljiva je posljedica upliva novopaganske zapadnjačke globalističke ideologije u srpsko biće. Vrata srpske duše pred ovom protivhrišćanskom ideologijom širom su otvorile od Zapada instalirane srpske vlasti, ne samo aktuelna.

Gubitak Kosova i Metohije je mjera duhovnog stradanja srpskog naroda.

Samo duhovno posrnulom srpskom narodu bilo je moguće instalirati za neprikosnovenog vođu čovjeka preko kojeg mu je oteto KiM.

Ovo je najteže vrijeme za nas Srbe, i ne samo za nas. Kažu: bilo je teže kada su nas nabijali na kolje. Ama nije, sada je teže jer su nam ušli u lobanje i odvajaju nas od Carstva Nebeskog. Ubijajući nas slali su nas u Carstvo Nebesko. Ne razumijemo to jer ne vidimo svoj život u cjelisti, onako kako nas Bog vidi, i u ovom i u vječnom životu. Danas je srpski narod ugroženiji nego ikada, tim više što to ne vidi.

Ovo je najteže vrijeme za nas Srbe, i ne samo za nas. Kažu: bilo je teže kada su nas nabijali na kolje. Ama nije, sada je teže jer su nam ušli u lobanje i odvajaju nas od Carstva Nebeskog. Danas je srpski narod ugroženiji nego ikada, tim više što to ne vidi

Evroprajd od 12. do 17. septembra prošle godine bio je generalna proba koliko srpski narod, kroz vjekove opstao na hrišćanskim vrijednostima življenja, može da bude unižen a da ne pruži ozbiljan otpor. Vučić se i tada razmahivao tvrdnjom da „neće da potpiše“, da neće biti LGBT itd. šetnje ulicama Beograda. Moleban u Hramu Svetog Save nije spriječio to poniženje. A na dan Evroprajd šetnje iz Crkve nije bilo ni otpora ni glasa.

Uniženje srpskog naroda od strane novopaganskog Zapada počelo je puno ranije, mešetarenjem nevladinih organizacija, kupovinom medija, upravljanjem rezultatima parlamentarnih izbora i uticajem na formiranje izvršne vlasti. Prva velika proba izvršena je postavljanjem javno deklarisane lezbijke Brnabić na čelo Vlade Srbije.

Tragedija Kosova i Metohije, očekivano, razbudila je sjećanje na nedavne litije u Crnoj Gori. Tog dana kada je u Skupštini Crne Gore izglasan Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji je predviđao otimanje crkvene imovine od strane Države, 27. decembra 2019, ujutro smo se sastali na Sabornom hramu u Podgorici. Dobar dio prisutnih sveštenika se zalagao da ne izlazimo na ulicu dok se u Skupštini vodi rasprava o Zakonu, nego da u crkvama služimo molebane. Tada sam rekao: sada ćemo da služimo molebane u crkvama, pa kada nam zakucaju na vrata od crkava molićemo se po kućama, a kada nam i tamo zakucaju na vrata, molićemo se isprod kreveta. Te večeri smo bili na ulici kod Skupštine, toliko blizu koliko nam je policija dopustila. Već narednog dana narod je protestvovao širom Crne Gore. Mi smo u hramovima služili molebane. Negdje su se sveštenici priključili narodu, negdje ne. Ubrzo je taj protest, blagoslovom mitropolita Amfilohija i vladike Joanikija, artikulisan u litije kakve upražnjava Pravoslavna crkva. Sve policije su obučene da odgovore na nasilje onih koji protestuju. Litije su bile nepoznate njihovim doktrinama. Epilog smo vidjeli. (Druga priča je što sa litijama nije nastavljeno i nakon pada režima Mila Đukanovića, pa su njihove tekovine obesmišljene, i što nije povedena čak ni jedna litija blagodarnosti Bogu.)

Litije su kretale nakon molebana u hramovima. One su imale molitvenu formu, ali i protestnu suštinu. Jasno je bio označen neprijatelj protiv kojeg je povedena borba: Milo Đukanović i njegov režim.

Episkopski savet SPC u Crnoj Gori, predvođen mitropolitom Amfilohijem, dva dana nakon usvajanja Zakona saopštio je da su svi oni pravoslavno kršteni koji su ovaj Zakon predložili, koji su ga izglasali i proglasili „sami sebe isključili iz Pravoslavne Crkve“ i da su odlučeni od Svetog pričešća sve do njihovog pokajanja. A što je usvajanje jednog zakona, pa i kada on predviđa otimanje crkvene imovine, u odnosu na predaju Kosova i Metohije sa svim srpskim narodom koji tamo živi i oko 1.300 crkava, manastira i drugih objekata, lokaliteta i prostornih cjelina srpskog kulturno nasljeđa. Aleksandar Vučić je i dalje nosilac Ordena Svetog Save I stepena.

Ali, litije su se jednom dogodile. Uvjeren sam da neće više nikada, da ih nijedna vlast više neće dopustiti, posebno ne Vučićeva. Suzbijaće ih unutar same Crkve, a ako bi se neki episkop ipak odvažio da ih povede, biće tretirane kao nasilni protesti.

Srpska pravoslavna crkva je stožer oko kojeg se srpski narod još od Svetog Save obavijao, držao se za njega katkad grčevito katkad opuštenije, zavisno od toga kolike su stihije na njega navaljivale. U tim burnim vremenima, pod raznim okupatorima, mnogi su po svojim slabostima, u strahu ili potkupljivi..., otpali od tog stožera. Ipak, srpski narod se provukao između scili i haribdi istorije i opstao je.

I evo nas ponovo na Kosovu polju, ponovo u odabiru Carstva nebeskog ili carstva zemaljskog. Taj odabir je u naše vrijeme mnogo raubovan kao floskula. Sada smo sa njim oči u oči.

Srpski narod ima potrebu da se odupre veleizdaji. Ali nema lazarevske kuraži. Preliven materijalističkim ideologijama, prvo komunističkom pa potom globalističkom novopaganskom, ugnjecavio je duhom. Molebani su mu došli kao melem na savjest

Srpski narod ima potrebu da se odupre veleizdaji. Ali nema lazarevske kuraži. Preliven materijalističkim ideologijama, prvo komunističkom pa potom globalističkom novopaganskom, ugnjecavio je duhom. Molebani su mu došli kao melem na savjest. Nakon molebana, s usklikom „Dogodine u Prizrenu“, koji je već u drugoj, nama neprijateljskoj državi, svi će da odu svojim domovima, ili pak u kafanu, s iluzijom da su doprinjeli borbi za očuvanje KiM u sastavu Srbije. Unučadima će pokazivati fotografije sa molebana kao što su njihovi preci svojoj unučadi pričali o svom junaštvu na Vučjem dolu, Fundini, Tarabošu, Ceru, Kolubari, Kajmakčalanu, Bregalnici...

Našim precima priča o herojstvu njihovih predaka nije bila zamjena za njihovu borbu, nego im je ta priča bila nadahnuće za sopstveno herojstvo.

Sada je svaki srpski rodoljub pred opredjeljenjem: za velike riječi ili za velika djela.

A nama sveštenoslužiteljima Boga Višnjega, svima nama koji smo u činu rukopolaganja držali Agnec na istočnoj strani Časne trpeze dok je episkop čitao da ćemo za Njega odgovarati na Strašnom sudu, evo prilike da opitno pokažemo da li naše liturgijske besjede, predavanja, poduke vjernom narodu... istaču iz Jevanđelja ili su „grobovi okrečeni“, farisejsko kotljanje praznih riječi.

Ovo je i prilika da se pokaže da li je „vjerni narod“ zajednica ljudi koji vjeruju Bogu, koji imaju vjeru, ili klub „simpatizera Crkve“?

Ako, pak, sami srljamo u propast, ne vucimo za sobom druge. Pred Bogom smo odgovorni ne samo za sebe, nego i za narod koji nam je povjeren na duhovno staranje.

Ovo je i prilika da se pokaže da li je „vjerni narod“ zajednica ljudi koji vjeruju Bogu, koji imaju vjeru, ili klub „simpatizera Crkve“?

Srpski rode, na spasenje ti Časni post. Časni post nije anestezija. Otadžbina i narod brane se i u Časnom postu.

Smireno spreman na zaklanje, rekoh i (barem što se tiče odnosa prema izdaji KiM), u Boga se nadam, spasih dušu.

Protojerej Jovan Plamenac