HRONIKA:
Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Tugaljivi kelnerski mentalitet
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Tugaljivi kelnerski mentalitet

PDF Štampa El. pošta
Miljenko Jergović   
ponedeljak, 22. septembar 2008.
Ovoga se ljeta po hrvatskim novinama, u onim malim regionalnim dalmatinskim rubrikama, na najneuočljivijem mjestu, ponavljala tipski ista vijest. U tom i tom mjestu prošle je noći izgorio automobil beogradskih, kragujevačkih, novosadskih… srbijanskih registarskih tablica. Jednom ili dvaput objavljeno je i to da je nekome ko je imao malo više sreće samo razbijena šoferšajba i još par stakala.

Ponekad bi objavili i ime i inicijal prezimena vlasnika poharanog automobila, ali češće niti to. Nijednom nije objavljena izjava oštećenoga, niti policijski izvještaj, što je običaj kada se, recimo, dogodi neka nezgoda njemačkom, austrijskom ili holandskom turistu. Gorio je ljetos na Jadranu i automobil jednoga slovenačkog turiste, ali to je već bila i te kakva vijest. Eto šta se događa kada politika ljudima pomrači pamet, pa se problemi s granicama i sa slovenačkom opstrukcijom hrvatskih pregovora s Evropskom unijom razbiju o glavu i o automobil čovjeku koji je ni kriv ni dužan.

Ista stvar se gostima iz Srbije može dogoditi stotinu puta, ali nad njom se niko neće zamisliti, niti će se lamentirati na temu uloge državnih politika u životima običnih ljudi. Policija još nikada, barem u dalmatinskim mjestima, nije otkrila napadače na automobile srbijanskih registarskih tablica, lokalni političari nikada se nisu izvinjavali, kao što se izvinjavaju napadnutom Nijemcu ili Holanđaninu, a ako goreće srpske aute nekome i spomenete, reći će vam da su ratne rane još uvijek svježe i da je piroman, možda, otac, sin ili brat ubijenoga, zaklanoga, masakriranoga hrvatskog vojnika ili civila.

Ogromna većina ljudi u današnjoj Hrvatskoj ne bi Srbinu namjerno ogrebala auto, čak bi mu se i našli pri ruci tamo gdje nema putokaza na cesti, ali ista ta većina nepoznatog bi palikuću i paliautomobila pravdala bizarnom pretpostavkom da se radi o osvetniku kojemu su ti isti Srbi u ratu učinili neko zlo. Divljaštvo se kod nas smatra divljaštvom ili kada je počinjeno bez uzvišenih nacionalnih pobuda, ili kada se dokaže da za divljaštvo s uzvišenim nacionalnim pobudama ne postoji baš nijedna olakšavajuća okolnost. Ovo drugo znači: nikada. Jer nema čovjeka pod kapom nebeskom, ili barem na Balkanu, čijem ocu, djedu ili šukundjedu komšija nije učinio nešto nažao, što bi svakako trebalo osvetiti.

Međutim, ovoga ljeta Dalmaciju su pohodili i mnogi slavni i bogati Srbi. Eto, na primjer, Hvarom se prošetalo više beogradskih zvijezda i zvjezdica nego osamnaest prethodnih godina. Došla nam je Marija Šerifović, bio je Dragan Bjelogrlić s porodicom, pa srpski košarkaši i glumci, sve neki fin i dobrostojeći svijet, koji su hrvatski lajfstajl magazini i žurnali dočekali kao svoje najrođenije. Nadavali su se na godišnjim odmorima intervjua, naslikali su se po svim domaćim televizijskim emisijama, uključujući i glavni dnevnik, a što je najzanimljivije, o njima se govorilo kao o slavnima iz bilo koje zemlje na svijetu.

Marija Šerifović tretirana je kao što bi i Selin Dion da je kojim slučajem navratila do Hvara, i nikome nije palo na pamet da joj postavlja nepristojna pitanja o politici. Istina, takva se pitanja ne postavljaju ni onim anonimnim zlosretnicima iz Srbije. Zapali im se auto i ne pita ih se jesu li za radikale ili su za demokrate. Kao što to nije važno kada nam dođe Marija Šerifović, nije važno ni kada dođe neki nepoznati Beograđanin, koji se zaželio Dalmacije, svoje mladosti i nekih boljih vremena, samo što se ona tretira kao što je i red u boljim kućama i u normalnijim zemljama, a njemu se zapali auto.

Novine su izvještavale i o tome da srpski bogataši svoje jahte drže na vezu u hrvatskim marinama. Novinari nisu sakrivali ponos pred tom činjenicom. A šta će se dogoditi ako neki obični beogradski turist priveže u mjesnoj luci svoju barčicu? Možda ništa, kao što ni svi srpski automobili u Dalmaciji ne gore, a možda će mu netko samo istresti vreću smeća u njegov mali brod. Može li se to dogoditi „najbogatijem tajkunu jugoistočne Evrope” Miškoviću, kako dotičnoga najavljuju u jednom ovdašnjem sedmičniku, hvaleći mu brod. Naravno da ne može. A i kad bi ga neko samo ružno pogledao, već bi pritrčao odred hrvatskih policajaca da sredi stvar.

Iza svega ovog stoji tugaljivi kelnerski i pandurski mentalitet svijeta koji se uvijek znao nakloniti bogatim, slavnim i moćnim, a biti tim okrutniji prema svakome ko je nezaštićen. Naime, isti koji s naklonom do zemlje dočekuju slavne Srbe i dive se njihovim brodovima, zapalit će anonimnom Srbinu auto.

 


[objavljeno: 22/09/2008]