Srbi u Hrvatskoj nikada nisu bili u gorem položaju

Prof. dr Svetozar Livada, filozof, sociolog, istoričar i demograf, posljednjih je godina najveći dio svog vremena i energije posvetio istraživanju stradanja Srba u Hrvatskoj o čemu je napisao i knjigu „Etničko čišćenje - ozakonjeni zločin". No, predmet njegovog interesovanja nisu samo ratna stradanja nego i poslijeratna golgota kroz koju prolaze Srbi u „lijepoj njihovoj“. Predsjednik Zajednice Srba u Hrvatskoj u razgovoru za „Novi Reporter“, kategorično tvrdi da „Srbi u Hrvatskoj nikada u svojoj povijesti nisu bili u gorem položaju. Čak ni u NDH“.

Prava samo na papiru

Srbi su praktično sad izvan zakona jer u Hrvatskoj su sve nacionalne manjine svedene na jednu trećinu. To je klasična ksenofobija - nastavak rasizma iz Drugog svjetskog rata. Oni su izradili monumentalni zakon o nacionalnim manjinama, kojim mašu pred Evropom, ali ga ne primjenjuju. Drugo, oduzimanjem stanarskog prava Hrvatska je Srbe lišila elite, jer niko se u gradove ne vraća. Ne vraća se ni u provincijalne gradiće gdje su inženjeri, agronomi, ljekari - imali društvene stanove. Dalje, nekoliko desetaka hiljada Srba izgubilo je od jedne do deset godina penziju i vlasti to ne vraćaju. Onda, izglasana je potreba da svi oni koji su radili u društvenom sektoru u Krajini dobiju tzv. konvalidaciju - priznavanje radnog staža, ali se ni to u praksi ne primjenjuje iako postoji zakonski osnov. Umjesto toga primjenjuje se uzurpativno pravo.

Takođe, imate hiljade primjera uzurpativnog nasilja na nekretninama - zaposjedanje stana, zatim reambulacija katastra, čak prenos vrijednosti zemljišta na nekog drugoga, sječu voćnjaka, gajeva... Srbima je na selu opljačkana sva imovina.

Selektivna obnova

Obišao sam 1.500 uništenih naselja, od toga Srbi su uništili 300 hrvatskih, ali su zato Hrvati vratili četiri puta više – 1.200. Ja sam o tome napisao knjigu i imam tačnu predstavu koliko je čega i gdje uništeno. Hrvatska naselja su sva obnovljena i objekti vraćeni u prvobitno stanje, a Srbima se obnavljaju samo suženi gabariti, tako da se zakidaju i njihovi budući nasljednici. Recimo kuća koju oni obnavljaju ima 30 kvadrata, a čovjek je imao vile. Često puta ambar mu je bio veći nego kuća koju sada dobija.

Stambeno zbrinjavanje

U našem narodu postoji izraz da se zbrinjava stoka. Ne možete vi zbrinuti ljude pod nemogućim uslovima. Taj oblik zbrinjavanja povećavanje je kupovne moći države. Ljudi su otišli odavde samo sa najlon kesicom i ostavili ne samo kuću, nego svu njenu opremu. U jednoj kući može biti oprema vrijedna jedne četvrti grada: zlatnine, umjetnine... Sve je to ostalo. Primjera radi Zagreb je protjerao 18.5000 Srba. Njihovi stanovi i sve u njima ostalo je Hrvatskoj.

Zbrinjavanje je dalje diskriminirano, jer u najbolje objekte, oni zbrinjavaju izbjegle Hrvate iz Bosne, koji su takođe, žrtve rate. Ono što ostane kompenzira se Srbima. I onda se ljute što neće da prime.

Najveći dokaz poraza te obnove i povratka jeste to što je na početku prvog mandata Sanaderove vlade u kojoj je učestvovao SDSS, bilo 14.000 žalbi na obnovu - što znači svaki treći koji se vrati žalio se na obnovu. Na kraju tog prvog mandata bilo je 14.300 žalbi. Znači, ništa se ne rješava.

Inače, doministar koji rješava ta pitanja Srbin je i kažu da je dobar. On je možda dobar za sebe. Pokušao sam s njim da riješim neke slučajeve, ali neće ni da me primi, jer ja sam za njega, pošto kritikujem vladu, antisrbin, onemogućavam izmirenje.

Hapšenja i suđenja

Hrvatska je na Interpolove liste stavila nekih 4.000 Srba, a nigdje ih nisu objavili. Svaki Srbin strepi da dođe ovamo, jer ako dođe oni kažu da je na Interpolovoj listi i uhapse ga. Znam desetine ljudi koji su osuđeni potpuno nevini. Najmarkantnija osuda za mene je, Zorana Banić - žena koja je u odsustvu osuđena najprije na 20 godina, pa onda na 13 kada je isporučena, pa na deset i izdržala je šest, a uopšte nije prisustvovala tom zločinu niti u njenoj presudi ima ikakvog dokaza za djelo za koje je osuđena.

Ovakvim hapšenjima i suđenjima hrvatske vlasti produžavaju etničko čišćenje. Oni su namjerili da završe srpsko pitanje u Hrvatskoj kao konačno pitanje. A, najtragičnije je to što u tome učestvuju i neki Srbi u toj koaliciji.

Činjenica je da postoji nekoliko stotina hiljada Srba izvan hrvatskog prostora, dok u Hrvatskoj postoje njihove nekretnine i razoreni zavičaji. Ali oni neće da se suoče s tim da je ovdje bio građanski rat.

Hrvatska insistira na Ovčari kao najvećem zločinu. To nije tačno. Najveći zločin u Hrvatskoj zločin je nad Srbima u selu Januzi gdje je ubijeno 500 ljudi i odvezeno u hladnjačama. O tome postoji zaštićeni svjedok. Međutim, nema ni jednog jedinog procesa za taj slučaj.

U Sisku je, od svih gradova, ubijeno najviše ljudi, ali nema procesa, jer bi bio doveden u pitanje Đuro Brodarac, šef policije u to doba. Taj je izrekao najveći cinizam, koji sam pročitao, na račun Srba: da su Srbi tako nesposobni da ne mogu hodati nasipom Save, pa otklizavaju, onda im glave otpadaju, a tijelo ode Savom u Dunav.

Najčistije etničko čišćenje

U Hrvatskoj je sprovedeno najčistije etničko čišćenje koje je igdje ikada sprovedeno. Napadnuta je toponomastika - 52 toponima prenominirana su i nisu vraćena - najveći toponim je Vrgin most. U svakom tom toponimu uništen je identitet svega što je živo i mrtvo tamo postojalo. Gledao sam kako je kokoška sa pilićima ubijena. Onda je napadnut katastar. Pa je izvršen „knjigocid“. Moj prijatelj Hrvat napisao je knjigu o uništavanju knjižnog fonda. Osoba koja je napisala naputak o tome kako to treba uništavati nagrađena je prošle godine povodom dana bibliotekarstva. Uništeno je 100.000 knjiga - sve što je latinicom i ćirilicom štampano negdje u Srbiji, sva marksistička literatura i sva antifašistička literatura; mnoge knjige čiji su autori Jevreji, muslimani, Rusi. To je neka ksenofobija koja zahvata sve sa stanovišta čiste rase.

Lažni brojevi o povratku

Govori se o broju od 150.000 Srba povratnika. Međutim, to nije tačno. Na inicijativu nas nekoliko, UNHCR je odobrio sredstva da se naučnom metodom dođe do tačnog broja povratnika. Sprovedena je reprezentativna anketa i prema njoj vratilo se između 42.000 i 50.000. Od toga, otkako su se počeli vraćati do 2002. kada je anketa sprovedeno - umrlo je 15.000. To znači da je svaki treći umro.

Ljudi se ne vraćaju jer se ne osjećaju sigurno, ne obnavlja im se imovina.

Selektivno im se izdaje državljanstvo: jednom članu daju, drugom ne i tako su razbijali porodice. Ljudi koji su rođeni ovdje ne mogu dobiti ni privremeni boravak, iako im je potrebna radna snaga. Umjesto toga uvoze je iz Rumunije, Poljske - osam hiljada takvih dozvola su dali.

Na hiljade je onih kojima penzija nije vraćena. Nijedan Srbin - povratnik nije ostvario penziju iz osnove poljoprivrednog osiguranja, iako su godinama plaćali doprinose...

Prelazak u katoličku vjeru

Taj problem isto je tragičan. Postoji procedura pokrštenja to se zove baptizacija, to je jedan proces. Ali postoji i drugi proces - prenominacija nacionaliteta. Hiljadama đaka u školama razrednici su u dnevnicima promijenili nacionalnu pripadnost. Pred posljednje izbore dolazili su mi ljudi, starci, žale se da su dobili izvadak za glasanje i na njemu piše Hrvat.

(Novi Reporter)