Velibor DŽomić: Cetinje nema pravo da raspolaže Manastirom, niti će uspeti da ga otme od SPC!

Neostvareni naum prethodnog režima da, brzinskom primjenom diskriminatornih i neustavnih odredbi Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je u Skupštini Crne Gore usvojen 27. decembra 2019. godine, podržavi, odnosno konfiskuje sve pravoslavne hramove, manastire i crkveno zemljište, koji su sagrađeni ili koje je stečeno do 1. decembra 1918. godine, sada dobija novi izraz kroz anticrkvene aktivnosti Skupštine Prestonice Cetinje. Ono što je planirano za pravoslavne Svetinje u čitavoj Crnoj Gori, a što je voljom i istrajnošću građana Crne Gore onemogućeno na litijama 2020. godine, planirano je da se sada sprovede u Cetinju nad Cetinjskim manastirom.

Skupština Prestonice i Cetinjski manastir

Naime, za 14. septembar 2021. godine je zakazana sjednica Skupštine Prestonice Cetinje na kojoj će, kao druga tačka dnevnog reda, biti razmatrana ”građanska inicijativa za vraćanje Cetinjskog manastira” samozvanoj ”Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi”. Javnosti je do sada poznat samo dnevni red Skupštine Prestonice Cetinje u kome se nalazi i navedena tačka, ali se još uvijek ne zna ko su potpisnici ”građanske inicijative”. I pored toga, upućeniji mogu, gotovo sa sigurnošću, da pogode imena i prezimena podnosilaca ”građanske inicijative”. No, to u ovom slučaju i nije toliko važno.

Skupština Prijestonice Cetinje može da donese kakvu god hoće odluku, ali ona u pravnom smislu, u konkretnom slučaju, ne može da ima nikakvog značaja. Jedino može da služi za anticrkvenu propagandu na isti način kao što je služio i zaključak Vlade Igora Lukšića 2012. godine da se Crkva Svete Bogorodice na Ćipuru, kao navodna ”imovina dinastije Petrović-Njegoš”, oduzme od Cetinjskog manastira, čiji je organski dio, i Mitropolije Crnogorsko-Primorske. Izvršioci ovog zaključka – tadašnja Uprava za imovinu, Direkcija za imovinu Prestonice Cetinje i Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa Crne Gore – doživjeli su do tada neviđeni pravnički poraz i u postupku su prošli kao bosi po trnju. Zahtjev im je odbijen kao neosnovan, blamaža je dostigla antologijske razmjere, a postupak je okončan presudom Upravnog suda u korist Cetinjskog manastira i Mitropolije Crnogorsko-Primorske, čiji je jedan od punomoćnika, uz advokate Miroslava Jankovića i Dalibora Kavarića, bio i potpisnik ovih redova.

Odluka – mrtvo slovo na papiru

Hipotetički posmatrano, sve i da Skupština Prestonice Cetinje 14. septembra 2021. godine donese odluku o prihvatanju ”građanske inicijative za vraćanje Cetinjskog manastira Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi” ona će ostati za bruku cetinjskog lokalnog parlamenta, ali i mrtvo slovo na papiru! I jedino može služiti daljem obmanjivanju građana Cetinja i Crne Gore! Pravnički domet takve odluke je nikakav!

Cetinjski manastir, na osnovu takve eventualne odluke Skupštine Prestonice Cetinje, neće se ni 15. septembra, a ni nekog drugog datuma ove ili narednih godina i decenija, ”vrtati” samoproklamovanoj ”Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi” koja kao takva nikada nije postojala u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori i kojoj, razumije se, nikada nije ni pripadao u duhovnom i u pravnom smislu. Cetinjski manastir nikada nije crpio svoja viševjekovna imovinska i druga prava iz odluka Skupštine Prestonice Cetinje, pa to neće ni u budućnosti.

Istina koja boli

Od svih napisa ovih dana, posebno je interesantno javno obraćanje koje je Nikola Martinović, advokat iz Podgorice i punomoćnik Prestonice Cetinje, uputio Koči Đurišiću, v.d. direktora Uprave za katastar i državnu imovinu. Povod Martinovićevog javnog obraćanja Đurišiću jeste dopis Uprave za katastar i državnu imovinu Vladi Crne Gore, Ministarstvu finansija, Ministarstvu javne uprave, digitalnog društva i medija, Prestonici Cetinje i Područnoj jedinici Uprave za katastar i državnu imovinu u Cetinju. Državni organi i lokalna samouprava na Cetinju su dopisom blagovremeno obaviješteni o dva postupka koja se po, po zahtjevima Mitropolije Crnogorsko-Primorske od 2007. i 2011. godine, vode u vezi Cetinjskog manastira pred Područnom jedinicom organa državne uprave na čijem je čelu, kao vršilac dužnosti, Koča Đurišić. Osim toga, obavijestio ih je i o odluci Ustavnog suda Crne Gore kojom je utvrđena neustavnost odredbe iz člana 3 stav 2 i člana 25 Zakona o građevinskom zemljištu (upravo one odredbe na osnovu kojih se Prestonica Cetinje na krajnje nezakonit način upisala kao vlasnik kompletnog gradskog građevinskog zemljišta u Cetinju).

Kao prvo, moram da istaknem da je dopis ili, preciznije, obavještenje Uprave za katastar i državnu imovinu istinit u svakoj riječi – od prve do posljednje! Kao drugo, dopis – obavještenje predstavlja čin savjesnog, blagovremenog i odgovornog postupanja Koče Đurišića kao starješine organa državne uprave. Osim toga, riječ je o primjerenom i pristojnom načinu komunikacije jednog organa državne uprave sa drugim državnim organima i organima lokalne samouprave koja jedino može da služi kao dobar primjer, a nikako kao povod za neosnovana javna prozivanja.

Punomoćnik na pogrešnom terenu

Upravo mi zbog toga nije ni razumno, a u pravnom smislu mi nije ni objašnjivo, javno obraćanje advokata Nikole Martinovića Koči Đurišiću. Martinovićevo javno obraćanje, u procesnom smislu, nema nikakve veze sa donošenjem odluka Skupštine Prestonice Cetinje, a ni sa postupcima koji se, po zahtjevu Mitropolije Crnogorsko-Primorske, duže od decenije vode pred organom državne uprave nadležnom za katastar u Cetinju. I to: prvi – punih 14 godina, a drugi – punih 10 godina! U tim postupcima, pouzdano znam, nikada nije učestvovao Nikola Martinović kao punomoćnik Prestonice Cetinje!

Upravo zbog toga je Nikola Martinović svojim javnim obraćanjem Koči Đurišiću pokazao da nije dovoljno upoznat sa sadržajem tih predmeta!!! Bilo bi primjerenije da se Martinović kao pravnik zapitao kako je moguće da dva upravna postupka po zahtjevu Mitropolije Crnogorsko-Primorske nisu okončana za 14, odnosno 10 godina! Ali, nije! I to Martinoviću, na žalost, ne smeta! Osim toga, dopis – obavještenje Uprave za katastar i državnu imovinu državnim organima i Prestonici Cetinje nije javno publikovan od strane njegovog adresanta, ali je, bez procesno opravdanog razloga, koji je prvenstvo primjeren advokatu – punomoćniku, namjerno, radi drugih ciljeva, prenijet u medijsku sferu. Naravno, radi propagande i vršenja medijskog pritiska! A to samo može da znači da je Nikola Martinović, za razliku od njegovih vlastodavaca iz Prestonice Cetinje, kao iskusan advokat svjestan nikakvih i da ponovim, nikakvih, pravnih dometa eventualne buduće odluke Skupštine Prestonice Crne Gore – ”po građanskoj inicijativi za vrtanje Cetinjskog manastira”!

Naravno, pravo je advokata Nikole Martinovića, kao i svakog građanina, da nastupa javno. Pa čak i ovako kako je nastupio prema Koči Đurišiću! I ja mu to ne osporavam, ali moram da konstatujem da nam je na posredan način posvjedočio da Prestonica Cetinje u pravnoj stvari u vezi Cetinjskog manastira veoma loše stoji! I hvala mu na tome!

Napad bez osnova i argumenata

Nije primjereno advokatu, pa ni Nikoli Martinoviću, da nastupa tako što će pominjati porodicu Koče Đurišića u vezi sudskih sporova i upravnih postupaka koje godinama, radi zaštite njihovih prava i pravnih interesa za koje smatraju da su ugroženi, vode pred nadležnim sudovima i državnim organima. Uočljivo je da Martinović ne priznaje validnost lista nepokretnosti porodici Đurišić, koji je izdat mnogo prije nego što je Đurišić ove godine postavljen na dužnost koju obavlja, ali priznaje validnost lista nepokretnosti u kome je na krajnje kriminalan način, kao vlasnik zemljišta kod Cetinjskog manastira, upisana Prestonica Cetinje!

I ovdje moram da konstatujem da je i taj dio Martinovićevog javnog obraćanja samo potvrdio da on naslućuje da Prestonica Cetinje katastrofalno stoji u pravnoj stvari u vezi Cetinjskog manastira. I zato je, radi vlastodavca i javnosti, otvorio temu koja nema nikakve veze sa Cetinjskim manastirom i Prestonicom Cetinje.

Javnost zbog toga treba da zna da postupke pred Područnom jedinicom Uprave za katastar i državnu imovinu u Cetinju niti je vodio, niti vodi, niti će voditi Koča Đurišić nego ovlašćeno službeno lice iz te područne jedinice! Nikola Martinović to dobro zna, ali je, upravo zbog slabe ili, bolje reći, nikakve pravne argumentacije napravio klasičnu zamjenu teza koja, u procesnom smislu, nema nikakvu težinu i značaj. Ona je jedino u funkciji zamajavanja javnosti i, naravno, vlastodavca!

Starješina državnog organa koji ne vodi upravni postupak u Cetinju nije dužan da odgovara na pitanja koja mu je preko medija postavio Nikola Martinović. Svaka stranka u upravnom postupku i njen punomoćnik imaju zakonsko pravo da svoje zahtjeve, primjedbe, izjave i dokaze prvenstveno dostavljaju službenom licu koje vodi postupak, a ne starješini organa koji ne vodi upravni postupak. Njemu mogu da se obrate ukoliko službeno lice postupa nezakonito i od njega jedino mogu da traže izuzeće takvog službenika! Eventualno, mogu da mu napišu i neko obavještenje u vezi konkretne pravne stvari! I ništa više!

Bijeg u nepoznato

Martinović poziva Đurišića da ”javno saopšti po kom osnovnu sticanja Crkva Srbije može postati vlasnik crnogorskih svetinja”. Vidi se da vlastodavac nije Martinoviću dostavio dokumente iz spisa predmeta i zato Martinović pokušava da, istina neuspješno, logicira bez činjenica. Jer, da jesu, kao što nisu, dostavljeni spisi punomoćniku, onda bi Martinović iz spisâ predmetâ vidio da stvari stoje drugačije od onoga što on piše Đurišiću. Bilo bi prirodnije da se Martinović zapitao po kom pravnom osnovu je njegov vlastodavac, Prestonica Cetinje, 2005. godine upisana, prvi put u istoriji, kao nosilac prava svojine na zemljištu, ali ne i na vjerskim objektima Cetinjskog manastira.

A predmetnom ”građanskom inicijativom” se od Prestonice, koja nije vlasnik Cetinjskog manastira, traži ”vrtanje” manastira tzv. Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi!?! Martinović pompezno, propagandistički, ali pravnički neutemeljeno, najavljuje ”da će Prestonica, samostalno i nezavisno, raspolagati imovinom i pravima koja joj pripadaju”. Cetinjski manastir, kako se i vidi iz lista nepokretnosti br. 915 Katastarske opštine Cetinje I, uopšte ne spada čak ni u nezakonito upisanu i do danas, protivno odluci Ustavnog suda, još nezakonitije održavanu ”imovinu Prestonice”. Dakle, Prestonica nema pravo da raspolaže Cetinjskim manastirom bez obzira na ”građanske inicijative” i Martinovićeva javna pisma Đurišiću!!!

Preskakanje Mitropolije i SPC

Martinović bi morao da zna da je dužan da subjekte prava tačno identifikuje. ”Crkva Srbije”, kako Martinović namjerno netačno naziva Mitropoliju Crnogorsko-Primorsku, ne postoji kao pravno lice, odnosno kao subjekt prava ni u Republici Srbiji, a ni u Crnoj Gori. Nepostojeće pravno lice ”Crkva Srbije” ne stiče nepokretnu i pokretnu imovinu nigdje, pa ni u Crnoj Gori, ali je zato stekla i stiče je u ovom slučaju Mitropolija Crnogorsko-Primorska. Upravo je zbog toga Martinoviću lakše da se bavi nepostojećim umjesto postojećim vjerskim institucijama. I u ovom slučaju se radi o bezočnoj anticrkvenoj propagandi koja ne smije biti svojstvena advokatu sa etikom!

Zbog toga je zaludan Martinovićev zahtjev da Koča Đurišić ”saopšti i objavi akt po kojem je Crkva Srbije postala vlasnik Cetinjskog manastira”. Traži mu ono što ne postoji upravo zbog toga što ”Crkva Srbije” ne postoji, ali od Prestonice Cetinje ne traži ono što postoji i što je još 2013. godine, na zahtjev Prestonice, tadašnja Uprava za nekretnine – Područna jedinica Cetinje dostavila Prestonici! Riječ je, naravno, o hronologiji upisa za Manastir Svetog Petra Cetinjskog i Crkvu na Ćipuru! Zato bi bilo smislenije da se Martinović obratio svom vlastodavcu, a ne Koči Đurišiću lično!

Martinović tvrdi da ”Crkva Srbije” nije postojala 1484. godine kada je sagrađen Cetinjski manastir i to je tačno, jer se nije tako zvala kao što se ne zove ni danas. Čudi kako Martinović nije utvrdio da takav subjekt prava ne postoji ni danas. To mu, na žalost, nije smetalo da javno, bez elementarne provjere, tvrdi da postoji institucija koja pod takvim nazivom ne postoji! Martinovićev navod da je nepostojeća ”Crkva Srbije sljedbenik Crnogorske autokefalne crkve i nezavisne crnogorske države” vrhuni u njegovom kratkom tekstu za koji bi se prije moglo reći da ga je pisao neupućeni portparol ili neki partijski činovnik, a ne advokat koji duže od dvije decenije preskače pragove sudova i državnih organa.

Totalni promašaj

Na kraju, Martinović i svi ostali treba da znaju da se postupci vode pred nadležnim državnim organima, a mediji služe da se javnost informiše o tim postupcima. Žalosno je što je Martinović pokušao da preokrene priču, ali neuspješno.

Na isti način kao što je, kada to niko nije smio ili htio iz bivše Vlade Crne Gore, branio i diskriminatorni i neustavni Zakon o slobodi vjeroispovijesti. I u ovom slučaju će biti isto! I, naravno, sa istim rezultatom kao kada je Nikola Martinović branio neustavni i diskrimnatorni zakon!

(IN4S)