Sergej Pravosudov: Razočaranje u Srbiju

Srbi se, većinom, zaista, dobro odnose prema Rusima. Ipak srpska politička elita i SMI otvoreno (javno) sprovode antirusku poziciju. Meni su objasnili, da je sadašnja politička  elita Srbije praktično u punom sastavu sastavljena od ljudi, koji su ovom ili onom stepenu povezani sa specslužbama SAD, Velike Britanije, Njemačke i drugih zemalja. Na riječima su svi za Rusiju, budući da se to dopada biračima, ali na djelu sprovode politiku u interesu svojih nalogodavaca. Praktično svi stručnjaci za političku situaciju u Srbiji govore o tome da zemljom u stvarnosti upravlja američka ambasada.

Jedan moj moskovski poznanik je mnogo godina živio i radio u Srbiji. Evo šta je on ispričao: „ U Srbiji je prošla moja mladost, i trebalo bi da težim ka Srbiji, ali toga nema. Umorio sam se od toga što Srbi sve vrijeme pričaju o tome kako oni vole Ruse, a kada podijeliš s njima nešto zaista važno, tada oni odmah otrče u američku ambasadu, kako bi ispričali sve tvoje tajne. Danas ću radije otići u Hrvatsku. Tamo tebi neće govoriti o ljubavi prema Rusima, ali ti to i ne očekuješ, zato se i ne razočaraš.“

Mene je još začudila ljubav Srba prema Jevgeniju Primakovu, zato što je on u vrijeme početka bombardovanja okrenuo svoj avion nad Atlanskim okeanom i nije otišao u SAD.To je bio simboličan gest, koji nije ništa izmijenio u ruskoj politici toga vremena. Ali Srbi jako vole simboličke gestove. Oni mogu u vrijeme fudbalskog meča razviti rusku zastavu i pjevati „Kaćušu“, a potom izaći na izbore i glasati za partiju koja vodi Srbiju u EU. Pri tom je pokret „Dveri“, koji je istupio protiv ulaska Srbije u EU, i govorio o tome da je Srbiji neophodno da postane član EAS i da se osloni na Rusiju, dobio na izborima 2013. godine svega 4% glasova. Vođe Dveri to objašnjavaju time što praktično njihova partija nije predstavljena u vodećim srbskim SMI. Ipak u eri interneta u to je teško povjerovati.

Sada ćemo progovoriti o ruskim projektima Srbiji. Glavna aktiva „Gazproma“ u Srbiji je kompanija NIS.  U nju je investirano više od milijarde evra. Naftnoprerađivačka preduzeća NIS-a u Pančevu i Novom Sadu 1999. godine bila su jako oštećena u bobardovanju NATO. Kada je vlada Srbije odlučila da privatizuje NIS zapadne kompanije nisu pokazale interesovanje za modernizaciju tih preduzeća. Stvar je u tome da u Evropi postoji veoma mnogo naftnoprerađivačkih preduzeća koja nisu 100% iskorištena. Zapadne kompanije su računale da će srpska preduzeća biti zatvorena budući da njihovo gorivo nije odgovaralo standardima EU i onda bi oni počeli prodavati u Srbiji gorivo dovezeno iz drugih zemalja. „Gazprom“ nije imao svoje NZP u Evropi, stoga je „Gazpromnjeft“ pristao da se bavi modernizacijom srpskih kompanija. Ishod toga jeste da je kompanija počela proizvodnju goriva kvaliteta EVRO-5, čiji je obim sada sasvim dovoljan ne samo za zadovoljavanje potreba same Srbije nego i za izvoz u susjedne zemlje (BiH, Bugarsku, Rumuniju itd.). Brzo se širi van granica Srbije i mreža AZS NIS.

Treba podvući da je do dolaska „Gazproma“ NIS poslovao sa gubicima. U momentu dolaska „Gazproma“ dugovanje su iznosili oko 450 miliona evra, stoga ih je bilo potrebno anulirati što je i urađeno.

2013. godine NIS je po prvi put u dugom nizu godina platila dividende u iznosu od 25% čiste dobiti. „Gaspromnjeftu“ pripada 56, 5 % akcija NIS-a a ostatak vladi i građanima Srbije. NIS ima velike planove u razvoju biznisa. Posebno se velike nade polažu u preduzeća u Novom Sadu gdje se sada vrši rekonstrukcija usmjerena na organizaciju proizvodnje unikatnih motornih ulja. Očekuje se da će unikalnost osigurati ovoj proizvodnji široko tržišta plasmana: 25-30% će se prodavati u balkanskoj regiji, ostalo u drugim državama Evrope, SNG, na Bliskom Istoku, u Africi, Tusrskoj itd.

Nije čudno da direktor kompanije K. Kravčenko stalno istupa za prijem Srbije u EU. On nije političar nego biznismen i javno računa ka učvršivanju pozicija svoje kompanije na tržištima zemalja EU. Ipak ne treba zaboravitio da još nijednu zemlju nisu primili u EU do momenta dok ona nije postala član antiruskog vojnog bloka – NATO. I evropske korporacije nisu ushićene zbog uspjeha NIS-a. Zbog toga lideri EU vrše pritisak na rukovodstvo Srbije da bi oni natjerali Ruse da odu iz NIS-a a da predaju kompaniju u ruke neke velike evropske korporacije.Tada bi Srbiju vjerovatno i primili u EU.

U vezi s tim nema ništa čudno u tome što srpska vlada stalno povećava dadžbine za NIS. 2013. NIS je uplatio u budžet Srbije 120 milijardi dinara (oko 1 milijarde evra) direktnih i indirektnih dadžbina (32% više nego u 2012. Godini). Za prvo polugodište ove godine dadžbine su veće za 17 % nego za taj period prošle godine. Poslije pobjede na parlamnetarnim izborima 2013. godine A. Vučić je odmah zahtijevao od rukovodstva NIS-a da uplate više sredstava za dividende, a ne u investicije razvoja. Ali ako kompanija ne bude investirala u razvoj ona će brzo nazadovati i počeće poslovati sa gubicima, što automatski znači prestanak plaćanja diviende. Ove godine vlada Srbije inicirala je preispitivanjee međunarodnog ugovora s Rusijom i počela je razmatrati proces privatizacije NIS-a. Zaključak ove analize lako je predvidjeti. Pokazaće se da je „Gazpromljeft“ platio za NIS malo novca i da mora doplatiti. To je način da se „Gazpromnjeft“ potiskuje iz biznisa.

Pritom neprestano smanjena rentabilnost NIS-a i politički pritisak neće dozvoliti „Gaspromnjeftu“ da proda svoje akcije po pravoj cijeni.

U Bugarskoj je situacija praktično analogna srpskoj, prosto ovdje je zasad manje investicija „Gazproma“. Zato, da bi osigurao isporuke gasa u zemlje Južne i Centralne Evrope, „Gazprom“ gradi gasovod Južni tok. Na teritoriji Rusije on je već skoro završen. Uskoro počinje montaža cijevi po dnu Crnog mora. Više od svih za relaizaciju ovog projekta trebaju biti zaintresovani Bugarska, Srbija i BiH budući da oni nemaju nikakvih alternativnih isporučilaca gasa. I šta vidimo?

U odnosu na Južni tok Srbija i Bugarska vode analognu politiku. One ne pristaju da počnu da grade gasovod do momenta dok ne dobiju dozvolu od  Evropske komisije. Posebno čudi pozicija Srbije koja nije u EU. Veoma je velika vjerovatnoća da će ove zime Ukrajina početi da uzima gas iz tranzitnih cijevi koji je namijenjen potrošačima u Bugarskoj i Srbiji. Ispada da Evropska komisija, skupa sa vlastima Bugarske i Srbije, želi da se Bugari i Srbi smrzavaju ove zime zbog samovolje vlasti Ukrajine. Nije tajna da su kao rezultat državnog udara vlast u Ukrajini preuzeli izabranici SAD, koji svojom glavnom obavezom smatraju borbu protiv Rusije. Rusije je 90-tih preživjela veoma težak period: ekonomija je doživjela kolaps, broj stanovnika je opadao, zemlja se našla na granici raspada. Zatim se situacija postepeno poboljšavala. To se baš mnogo ne dopada SAD i njihovim saveznicima u SAD. Posebno ih je uznemirilo prisajedinjenje Krima Rusiji. Oni traže da Krim ponovo postane ukrajinski, ali je za prisajedinjenje Rusiji glasalo više od 90 % stanovništba Krima i njih je nemoguće natjerati da glasaju za vraćanje u sastav Ukrajine. Posebno poslije toga kada su vidjeli da njihove rođake i prijatelje u Donjeckoj i Luganskoj oblasti ubijaju ukrajinski vojnici. Zbog toga su SAD i njihovi saveznici odlučili da pritiskaju Rusiju pomoću ekonomskih sankcija (Srbi vrlo dobro znaju kako to izgleda).

Projekat „Gazproma“, što se posebno dobro vidi na primjeru NIS-a, nudi mogućnost razvoja balkanskih zemalja , a EU im samo nudi propast, što se veoma dobro vidi na primjeru Bugarske. Ovdje su industrija i poljoprivreda u kolapsu zato su ljudi i prinuđeni da rade u drugim zemljama za veoma male pare. Inžinjeri, ljekari i naučnici rade kao konobari, kućepazitelji, vrtlari itd. Uostalom, najveći poreski obveznik Bugarske je ruski „Lukojl“ kome pripada naftnoprerađivačka kompanija u Bugarskoj i mreža AZS. Ipak, ruska kompanija se ovdje takođe nalazi pod jakim pritiskom vlasti što joj smeta da se normalno razvija. Ogromnu podršku ekonomiji Bugarske pokazuju turisti iz Rusije. Nije tajna da više od 400 000 ruskih porodica imaju kuće i stanove u Bugarskoj. Broj stanovnika Bugarske se naglo smanjuje: sa 9 miliona iz 1998. godine na 7 miliona 2014. godine. Ako se tako nastavi Bugari će jednostavno nestati. Jedan moj prijatelj Bugarin mi je da ga je za vrijeme posjete Rusiji najviše porazio reklamni plakat koji je pozivao Ruse da rađaju više djece. Začudilo ga je da vlada plaća majkama 12  000 dolara za rođenje drugog djeteta. U Bugarskoj je propaganda usmjerena na to da ljudi misle samo na sebe. Zašto gubiti vrijeme i novac na dijete ako može otputovati na odmor?

U Srbiji ta tendencija još nije tako primjetna. Ovdje je 1994. broj stanovnika iznosi 7,7 miliona ljudi, a 2014. godine 7,2 miliona. Ali Srbija zasad još nije član EU, sve je još pred njom i gej parade i šou tranvestita. Svi znamo da nije bilo Rusa, desetine miliona koji su izgunili u vrijeme rusko-turskih ratova, I i II svjetskog rata, Srba već odavno ne bi bilo, u krajnjoj liniji, pravoslavnih Srba. Sačuvali bi se samo oni koji su prihvatili katoličanstvo i islam. 1990. godine Srbi su našli u sebi snage da vode rat za očuvanje svoga naroda, ali su izgubili zato što su protiv njih bile SAD zajedno sa svojim saveznicima. Rusija je bila suviše slaba da bi mogla pružiti pomoć. Zajedno sa Srbima borili su se samo ruski dobrovoljci. Danas srpski dobrovoljci ratuju zajedno sa Rusima na istoku Ukrajine. Mi imamo samo jedan put: ili pobijediti i preživjeti zajedno, ili umrijeti pojednačno.

(Autor je kandidat istorijski nauka i direktor Instituta nacionalne energetike)   

(Evroazija)