Početna strana > Hronika > Miljenko Dereta: Srbija prihvata realnost na terenu?
Hronika

Miljenko Dereta: Srbija prihvata realnost na terenu?

PDF Štampa El. pošta
četvrtak, 15. septembar 2011.

Dijalog Beograda i Prištine probudio je u meni nadu da je srpska politika najzad definisala svoju viziju mogućih odnosa Srbije i Kosova, i na neki način prihvatila po nju nimalo prijatnu i povoljnu realnost na terenu. Očigledno da je spremnost i pripremljenost Beograda za dijalog bio iznenađenje za sve interesne grupe koje odlučuju o sudbini regiona.

Nesumnjivo je ishitreni „izlazak na granice” reakcija Prištine na srpsku spremnost na dijalog sa krajnjom namerom da se srpska strana gurne u ulogu regionalnog nasilnika. Upornost i doslednost kojom su srpski pregovarači, uprkos mnogobrojnim izazovima, na kraju smirili situaciju, pojačale su moju nadu da je započeto sprovođenje nove politike Beograda prema Kosovu. Kao da smo najzad shvatili da nije dobra politika koja isključivo pokušava da spreči drugu stranu da ostvari svoj cilj i da je dobra politika ona koja uspe da obezbedi podršku za svoj predlog rešavanja postojećih tenzija.

Nažalost, poslednje izjave političara na vlasti koje zvuče kao da dolaze iz rovova iskopanih devedesetih, opravdani su razlog za zebnju jer pokazuju da Srbija, bar javno, još uvek nema definisanu novu politiku i nastavlja da zagovara status kvo, „nepromenljivost realnosti na terenu” ili „zamrznuti konflikt”. Nepromenljivost bilo čega jeste skoro dvadesetogodišnja veoma uticajna politička opcija u Srbiji. Da li to znači da Srbija smatra da je trenutna situacija najbolje rešenje za region? Da li su Dejton i Rezolucija 1244 dokumenti „zauvek” koje „nikada” ne treba preispitati i prilagođavati novoj realnosti na terenu? Nadam se da ne.

Preskočiću ovde istoriju i vojne uprave, Oznui DB kojima je Srbija pokušala da vlada Kosovom. Podsetiću samo na Ustav iz 1974.u kome je uspostavljena široka autonomija i koji je doneo relativno miran suživot Srba i Albanaca. Bilo je i tada demonstracija i zahteva za nezavisnošću ali su u njihovom suzbijanju aktivno učestvovali i legitimno izabrani predstavnici Albanaca. U cilju svojevrsnog „očuvanja suvereniteta na celoj teritoriji” autonomija Kosova je ukinuta devedesetih kada su se republike bivše Jugoslavije, jedna po jedna, „otcepljivale” od Srbije. Uhapšen je Vlasi a Albanci poniženi imenovanjem Sejda Bajramovića za njihovog predstavnika. Prekinuti dijalog razbuktao je do tada tinjajući pokret za otcepljenje. Vodio ga je mirnim sredstvima Ibrahim Rugova. Ni sa njim Beograd nije želeo da razgovara (danas bi ga pravili od blata samo da je to moguće).Odsustvo razgovora dovelo je do rata koji je Srbija izgubila i pritom dobila nedvosmislenu poruku da rat nije prihvatljiv način rešavanja problema u Evropi.

Cela decenija od završetka oružanog sukoba protekla jebez ikakvog kontakta Beograda sa kosovskim Albancima. Umesto da rešavamo probleme pisali smo preambule Ustava i pritom kosovskim Albancima uskratili mogućnost da glasaju za ili protiv Ustava države u kojoj, navodno, želimo da žive.

Ta ukopanost u nepromenljivost i danas previđa činjenicu da je kosovsko društvo pokrenulo proces uspostavljanjasvoje države zato što nije bilo zadovoljno „realnošću na terenu” i da je ono u stalnom procesu promene realnosti,kako zbog konkretnih, dnevnih problema ljudi koji na tom terenu žive,tako i zbog dinamičnih promena unutrašnjih i globalnih političko-ekonomskih odnosa.

Dodatno zabrinjava da, u bekstvu od dijaloga, obe strane pribegavaju dokazano neuspešnim rešenjima. Sa kosovske strane to je demonstracija sile, a sa srpske dramatična najava mogućih iseljavanja upućenazapravo onim Srbima koji su odlučili da ostanu na Kosovu i pokušaju da žive sa ili pored Albanaca. Iz Srbije im poručuju da to, uprkos njihovim željama nije moguće. Zašto?

Pritom, niko ne govori o tome šta najava mogućeg egzodusa Srba znači za albansko stanovništvo na jugu Srbije? Da li iko veruje da su dve etnički čiste kolone koje se mimoilaze na putu dugoročno rešenje odnosa Srbije i Kosova?

Još je gore što su tako zapostavljene i gurnute u drugi plan evropske integracije, što znači sudbina Srbije i njenih građana i građanki, rešavanje njihovog siromaštva i bede, pokretanje ekonomije koji bi trebalo da budu apsolutni nacionalni prioriteti naše države.

Jedino razumno rešenje je dijalog o odnosima koji treba da omoguće uslove za što brži ulazak regiona u EU. Neće to biti lako, ali ko je ikada rekao da treba da bude lako?

(Politika)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, Rio Tinto otvoriti rudnik litijuma u dolini Jadra?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner