Emil Vlajki: Samo se Srbija može deliti

U posljednje vrijeme, u Srbiji su učestale izjave o "podjeli Kosova". Naizgled, s obzirom na goruće tekuće probleme u južnoj srbijanskoj pokrajini, ovakve izjave mogu djelovati kao zdravorazumske, pa čak i humane.

Ali, suštinski, pravno i ljudski, one su antisrbijanske i, šire gledano, antisrpske. Čudno je, na primjer, da Ivica Dačić, zamjenik predsjednika Vlade Srbije, to ne zna. Pa, ako već nije stručnjak za međunarodno pravo i međunarodne odnose, što rade njegovi savjetnici za te oblasti? Ili se, možda radi o nečem sasvim drugom, što više zadire u pitanje morala? Što bilo da bilo, ako drugi čovjek vlasti Srbije to ne zna, a predsjednik Tadić šuti o tome kao zaliven, dok se s druge strane, kao pokvarena gramofonska ploča poziva na međunarodno pravo, potrebno im je izvjesno stručno prosvjetljenje.

Elem, da bi se po međunarodnom pravu nešto dijelilo, treba da kao takvo i međunarodnopravno postoji. Kosovo, ta samoproklamirana, nelegalna tvorevina, nema tu karakteristiku. Točno je da je ta kvazidržava priznata od 70 zemalja svijeta, ali se ona kao "državna" tvorevina održava jedino okupacijom tog srbijanskog teritorija od strane vojnih snaga "međunarodne zajednice" kojom, naravno, upravljaju Sjedinjene Države i koje su sve učinile da se Kosmet osamostali u obliku države.

Ali, SAD, što se "države Kosova" tiče, nikad neće moći postići ono najvažnije: istinsko priznanje te, silom nastale, protivno postojećem međunarodnom pravu, tvorevine. Osim, ukoliko, sama Srbija to ne uradi. Dakle, usprkos brojnim priznanjima, "država Kosovo" nije članica nijedne važnije međunarodne institucije, a posebno, ni Evropske unije ni Ujedinjenih nacija. Mogu ovu nelegalnu tvorevinu priznati još mnoge druge zemlje, ali ona će i dalje ostati nelegalna tvorevina.

Međunarodna zajednica, samim tim što nije u stanju ugurati "državu Kosovo" u najvažnije međunarodne institucije, implicite i eksplicite, priznaje da je postojeće međunarodno pravo još nezamjenjivo i, što je jednako važno, priznaje i pun teritorijalni integritet Srbije, gdje je, prema tome, uključena i srbijanska pokrajina Kosovo i Metohija. I to je nec plus ultra, poenta svega oko KiM. Sve u svemu, kada vlasti u Srbiji govore o podjeli Kosova, i pod pretpostavkom da to rade iz neznanja, one su te koje se odriču dijela svog teritorija, jer, međunarodnopravno gledano, jedino one to mogu i učiniti. Drugim riječima, govoriti o podjeli Kosova znači dati toj nelegitimnoj tvorevini pun legitimitet od strane onih koji jedini taj legitimitet i mogu dati. Nekada su takve izjave i čini potpadali pod krivični zakonik, zbog toga što je njima rušen teritorijalni integritet izvjesne zemlje.

Što bilo da bilo, ostaje logičan zaključak da se jedino Srbija može dijeliti. I tu treba biti fleksibilan. Po klasičnim teorijama međunarodnog prava, a uzevši u obzir i Realističnu Teoriju, da bi jedna država mogla međunarodnopravno egzistirati, mora imati punu kontrolu nad cjelokupnim teritorijem. Jasno je da Srbija to svojstvo nema i da više ne može kontrolirati prostor južno od Ibra. U kojoj će institucionalnoj formi Srbija taj dio svog teritorija dogovorno tretirati u nekom eventualnom sporazumu s međunarodnom zajednicom, it remains to be seen (ostaje da se vidi). Ali je sasvim sigurno da sadašnja vlast u Srbiji ne smije ni po koju cijenu dozvoliti da se cjelovitost njenog teritorija do Ibra dovede u pitanje, pa ni po cijenu nekakve imaginarne i sve dalje Evrope.

S druge strane, ne postoji nikakav mutatis mutandis, barem što se tiče komparacije BiH sa Srbijom. Srbija je cjelovit međunarodno priznat višestoljetni teritorij. Sadašnja Bosna i Hercegovina dejtonski je nastala kao asocijacija dvaju teritorija: Hrvatskomuslimanske Federacije i Republike Srpske; oba entiteta imaju i danas značajna državnopravna svojstva i učinkovitosti, što međunarodna zajednica, iako insistira na cjelovitosti BiH, nikad ta državnopravna svojstva oba entiteta nije dovela u pitanje. Tu bi jedino mogao biti sporan veći entitet, koji je prvobitno, prema Vašingtonskom sporazumu, konfederacijski uređen s namjerom da se taj teritorij u budućnosti dodatno konfederira sa Hrvatskom.

Što se tiče rukovodstva Republike Srpske, ono je svjesno svoje konkretne i povijesne odgovornosti, ne želi da zlorabi svoje državnopravne mogućnosti i smatra da je BiH dovoljno širok politički, pravni, ekonomski i socijalni okvir za suživot dvaju entiteta. Ipak, kada se radi o Balkanu, sve je moguće, pošto je jasno da granice sadašnjih država još nisu fiksirane.

(Fokus)