Darko R. Đogo: Ljudi nose zastave, a zastave nose ljude

Drugi je maj.

A meni opet na pamet dolazi ona starica sa crvenom zastavom u rukama.

Zastave su čudo jedno. Trobojka, ona srpska, gotovo je neprekidno na našem balkonu. U ova vremena kada okupatorski vojnici svakih nekoliko dana parkiraju transportere kod škole u koju moja djeca idu, činilo mi se izdajom da je skinem, makar da bismo je oprali. Neka je, da svjedoči da se nismo uplašili, da nismo spremni da nam se transporterom kaže ko smo i šta smo.

Zločin paravojnih muslimanskih naoružanih formacija nad pripadnicima JNA 2. i 3. maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu

 Nego: zastave mijenjaju svoja značenja. Postoje zanimljiva svjedočanstva o tome da su Lovćenski odredi Krsta Popovića koristili crveno-plavo-bijelu trobojku i u toku Drugog svjeskog rata, pa su odredi JVuO koristili Plavo-bijelo-crvenu, jugoslovensku, da bi se razlikovali od njih. Pa, opet, ta trobojka je ostala simbol predačkog pamćenja i istrajavanja, kada smo se borili za Srpsku, kada smo se borili protiv pretapanja srpskog naroda u Crnoj Gori - svi koji su se odrekli jedinstva sa sopstvenim precima, napuštali bi prvo trobojku. Možda je podjednako tragičan primjer grb srednjovjekovne srpske kraljevine Bosne koji je uzela tzv. „Armija BiH“. I premda i danas uvijek objašnjavam ljudima da se taj grb ne može i ne smije tek tako pokloniti nekome, čovjek je biće koje po prirodi pojednostavljuje simbole i signale, a decenije neosvješćivanja sopstvene istorije čine da se ona lako daje drugome. Naročito ako se pod tim grbom pucalo na razoružanu vojsku u povlačenju, u Dobrovoljačkoj. Vojsku koja nije bila ni po sastavu, ni po nazivu samo „srpska“, ali čije je stradanje time ne manje naše. Da nije naše - ne bi nam branili da im se u Dobrovoljačkoj poklonimo.

Ali zastave mijenjaju svoje značenje i u drugom smjeru. Ona crvena, pod kojom je ubijena carska porodica, sa kojom se ušlo i u Berlin, na slavu, i u Beograd, na sramotu, u rukama jedne starice postaje sve što danas vidim kao dostojanstvo rusko, hrišćansko, ljudsko.

Nosi baka crveni zastavu.

„Ždali nas?“ pita ukrajinski vojnik, na „move okupantiv“ (na ukrajinskom bi bilo "čekali nas?")

„Molilisь za vas. I za Putina, i za vesь narod!“ kaže starica. Na njoj je marama i suknja. I trenerka. Već njena odjeća nam kazuje ko je ona: ona je kao i njena majka i baka, po marami i suknji, po pogrbljenom stasu i molitvi. Njena trenerka - znamo to svi - ona je ono što unuci već nisu htjeli da nose jer je iznošena. Ali njoj će valjati.

Vojnici joj daju konzerve. „Vam nužnee“ – „vama su potrebnije“, kaže ona. Jer to su, za nju, i dalje „naši“.

Do momenta kada joj uzimaju i gaze zastavu.

Bez sjenke ljutnje, onako kako im je nudila konzerve zato što su im potrebnije, sada im ih vraća jer njoj nisu potrebne iz njihove ruke. Smireno, sa poštovanjem prema hrani, sa jednim hrišćanstvom koje današnja civilizacija nasilja ne poznaje.

„Ne hoču. Tы na tot flag vstal, pod kotorыm moi roditeli voevali.“ To je sve što je danas važno i ljudsko, jedino što se u procesima identitetskog inženjeringa nije moglo uništiti: baka koja pamti zastavu pod kojom su njeni roditelji vojevali nije određena bojom te zastave već ta zastava sada dobija smisao predačkog pamćenja, vertikale predanja koje civilizacija-zlatne-ribice ne može ni da pojmi, niti da prihvati. Jer ogromna je vjerovatnoća da su djedovi tih istih vojnika ratovali pod tom istom zastavom protiv onih koji su nosili znamenja koja im sada stoje na rukavima. Ali oni su preumili, ili njihovi roditelji. Njihovo sjećanje seže čak do 1991. Ili 2014. Daleko, za današnje standarde.

Starica koja se moli za sav narod - ona je taj narod. Ona pamti svije(s)t prije preumljenja.

Ruski vojnici oko ruke nose "baku Z" - simbol borbe protiv nacista u Ukrajini

Drugi je maj. Dan stradanja JNA, dan kada se zavijorila ta zastava na Berlinu. Ali danas je umjesto borca iznad Berlina simbol nepobjedivosti ona starica, u marami i trenerci, koja ne da da se gazi zastava pod kojom su njeni roditelji vojevali.

Ljudi nose zastave, a zastave nose ljude.

(Autor je protojerej-stavrofor i redovni profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Sveti Vasilije Ostroški u Foči)