NATO protiv referenduma u Crnoj Gori jer svega 26,4% podržava ulazak u Alijansu; građanima objasniti sve „blagodeti pristupanja NATO-u"

NATO je izradio „Preporuke“ i „Smernice“ za vladajuće strukture i stranke u Crnoj Gori s ciljem da se, ne birajući sredstva i načini, većina građana ubijedi u navodne prednosti i podrže ulazak zemlje u taj vojni savez, kao i da se, po svaku cijenu, spriječi održavanje referenduma po tom pitanju.

Portal IN4S u nekoliko nastavaka objavljuje sadržaj ovog skandaloznog dokumenta, na kojem stoji oznaka povjerljivosti „restricted“, a koji diktira domaće zadatke crnogorskom premijeru, predsjedniku države, šefu parlamenta, Vladi Crne Gore, političkim partijama i NATO Koordinacionom timu šta sve treba da urade ne bi li imali više uspjeha u promovisanju NATO-a.

Koliko poštuju Crnu Goru odmah se vidi po tome da su na prvo mjesto stavili premijera, pa tek onda predsjednika države.

Iako je težnja „Preporuka“ da se obezbijedi većinska podrška građana Crne Gore za ulazak u NATO, autori su i sami svjesni da je to uzaludan posao pa zvaničnoj Podgorici sugerišu da nikako ne prihvati provjeru narodne volje o pristupanju Sjevernoatlanskoj alijansi.

Kako se ističe, „osnovna polazna premisa dokumenta jeste da građani Crne Gore neće glasati na referendumu o pitanju pristupanja Alijansi“.

Shodno tome, NATO je, u „demokratskom maniru“, naredio crnogorskim vlastima da građanima saopštavaju kako „nema ustavne obaveze da se održi referendum“, da „crnogorski ustav daje mogućnost da se odluka o članstvu u NATO donese u parlamentu“, kao i da bi „referendum zahtijevao dodatnu energiju, vrijeme i novac“.

Prema uputstvima NATO, građane Crne Gore treba „uvjeriti da je članstvo u Atlantskom savezu dugoročno jemstvo suvereniteta i teritorijalne cjeline zemlje, bezbjednosti za građane i državu, kao i preduslov za postojan ekonomski napredak koji takođe otvara vrata Evropske unije“.

U  „Preporukama“ stoji da je „ovaj dokument predlog za jedan od mogućih načina da se poveća podršku javnosti za pristupanje Crne Gore u NATO“, što je jedan od preduslova za buduću uspešnu ulogu Crne Gore kao član Alijanse“.

Autori dokumenta priznaju da je nivo podrške članstvu jedan u nizu uslova za mogući poziv da se Crna Gora pridruži NATO-u, zbog čega treba pojačati agitovanje za ulazak u taj savez.

NATO tako podučava crnogorsku vlast koje sve aktivnosti da sprovede ne bi li kako podigla nivo javne podrške za pristupanje Crne Gore u NATO do minimum 50 odsto.

Za realizaciju tog zlokobnog nauma predlaže se sedam koraka.

Prvi, povećati nivo informisanosti građana Crne Gore o NATO-u. Drugi – sniziti nivo emocija do te mjere da omogućava racionalno mjerenje argumenata za i protiv.

Treći korak, prema upustvu NATO-a, jeste smanjiti broj građana koji su neopredeljeni po pitanju članstva Crne Gore.

Četvrti korak predviđa da se raznim metodama utiče na protivnike članstva u NATO, a peti da se, u svakodnevnom kontaktu, dodatno poveća motivacija kod onih građana koji podržavaju ulazak u Sjevernoatlansku alijansu.

Prema NATO uputstvu, šesti korak predviđa pojačanu medijsku kampanju, a sedmi dodatno kreiranje javnog mnjenja.

Planirano je da fokus NATO propagande bude na neopredijeljene građane, kao i one koji, kako se navodi, nijesu tvrdo protiv ulaska u Alijansu.

„Ovaj dokument se fokusira na smjernicama koje definišu strateški komunikacioni pristup za pokretanje procesa u formi javnom dijalogu, kao i postepeni pristup u upravljanju procesa. Početna faza uključuje pripremu javnost da pokrene dijalog i da objasni motive za to, kao i da se ukazuje na značaj teme i posvećenosti Vlade Crne Gore  da sprovede politiku pristupanja Alijansi kao svoj prioritet političkog opredeljenja“, navodi se u tekstu „Preporuka“

Druga faza, prema planu NATO propagandista, se fokusira na „širenje informacija“.

„Potrebna je obuka i razmjena argumenata da bi se demistifovale predrasude i stereotipi i ukazati na potencijalne prednosti članstva“, stoji u dokumentu.

Pojačati agitovanje

NATO je, suočen sa nesposobnošću domaćih promotera Alijanse, izradio „Preporuke“ i „Smernice“ za vladajuće strukture i stranke u Crnoj Gori s ciljem da se, po svaku cijenu, ne birajući sredstva i načine, poveća broj pristalica ulaska u taj ofanzivni vojni savez.

Portal IN4S u nekoliko nastavaka objavljuje sadržaj ovog skandaloznog dokumenta, na kojem stoji oznaka povjerljivosti „restricted“, a koji diktira domaće zadatke crnogorskom premijeru, predsjedniku države, šefu parlamenta, Vladi Crne Gore, političkim partijama i NATO Koordinacionom timu šta sve treba da urade ne bi li imali više uspjeha u promovisanju NATO-a.

U dokumentu se, suprotno onome što tvrdi zvanična Podgorica, priznaje da je podrška građana članstvu Crne Gore u NATO-u u stagnaciji.

Tako se navodi da je svega 26,4 odsto ispitanika izjavilo da podržavaju članstvo Crne Gore u NATO, 42.3 je bilo protiv, a 31,3 odsto je bilo neodlučno.

Ključni nalaz ovog istraživanja je da se građani Crne Gore, kako se navodi, nijesu dovoljno informisani o NATO.

Zato, smatraju u tom vojnom savezu, ne treba sjedeti skrštenih ruku već „neukim“ građanima Crne Gore objasniti sve „blagodeti“ pristupanja NATO-u.

Ukazuje se da treba koristiti priču da će ulazak u NATO donijeti kvalitetnije obrazovanje, navodno bolju zdravstvenu pomoć, te niz ekonomskih benefita.

„Treba povećati nivo informisanosti građana o NATO i razumevanje implikacije članstva u toj mjeri da može da doprinese razvoju stavova i izbora na osnovu realnih argumenata“, navodi se u dokumentu.

Ipak, NATO propagandisti priznaju da neće imati lak zadatak, pa, po receptu Gebelsa, insistiraju da se crnogorske vlasti fokusiraju na „širenje informacija“ o Sjevernoatlanskoj alijansi.

„Potrebna je obuka i razmjena argumenata da bi se demistifovale predrasude i stereotipi i ukazati na potencijalne prednosti članstva“, stoji u dokumentu.

Planirano je da fokus NATO propagande bude na neopredijeljene građane, kao i one koji, kako se navodi, nijesu tvrdo protiv ulaska u Alijansu.

„Komunikacija ima za cilj da mijenja percepciju i vjerovanja prije svega među onima koji su neodlučni ili imaju „meke“ stavove. Sve ovo čini proces ekstremno složen i zahtijeva pažljivo upravljanje očekivanjima javnosti“, navodi se u dokumentu.

Kako decenijska kampanja za učlanjenje nije donijela rezultate koji su očekivani i zamišljeni, službe NATO pakta su odlučile da utiču na nesposobnost domaćih promotera, tako što im je kao „prvačićima“ sastavile pravila šta da govore o najčešćim dilemama i „nezgodnim“ temama, za koje još uvijek nijesu smislili odgovor dostojan pažnje crnogorske javnosti.

„Jedno od mogućih retoričkih pitanja za dijalog može biti: Da li želite da Crna Gora ide kroz globalnu krizu sama ili u društvu najbogatijih zemalja svijeta“, samo je jedno od predloženih upustava koje nude NATO propagandisti.

Dodaje se i da pitanje nezavisnosti Crne Gore treba iskoristiti kako bi se zadovio što veći broj pristalica ulaska u Sjevernoatlanski savez.

„Ankete pokazuju da veliki broj građana vidi članstvo u Alijansi kao stalni pečat na rezultat referenduma. Ovaj potencijal ne bi trebalo da se izgubio iz vida. Štaviše, treba da se održava i eventualno ojačati“, navodi se u dokumentu.

Po starom dobrom maniru da su Srbi „zli momci“, NATO propagandisti nijesu propustili priliku da ukažu na nacionalnu pripadnost onih koji ne podržavaju ulazak Crne Gore u Alijansu.

„Ankete pokazuju da etnička pripadnost i preferencija političkih partija u velikoj mjeri utiče na formiranje mišljenja o članstvu Crne Gore. Većina neopredeljenih su Crnogorci, a potom pristalice Bošnjačke stranke i Pozitivne Crne Gore, dok je većina „mekih“ protivnika srpske nacionalnosti i pristalica NOVE“, stoji u dokumentu.

NATO je izradio „Preporuke“ i „Smernice“ za vladajuće strukture i stranke u Crnoj Gori u kojima se sugeriše da treba raditi na tome se građani Crne Gore liše emocija, kako bi zaboravili NATO bombardovanje 1999. godine.

Portal IN4S u nekoliko nastavaka objavljuje sadržaj ovog skandaloznog dokumenta, na kojem stoji oznaka povjerljivosti „restricted“, a koji diktira domaće zadatke crnogorskom premijeru, predsjedniku države, šefu parlamenta, Vladi Crne Gore, političkim partijama i NATO Koordinacionom timu šta sve treba da urade ne bi li imali više uspjeha u promovisanju NATO-a.

U dokumentu se navodi da je jedan od glavnih razloga protivnika pristupanja NATO-u činjenica da je taj vojni savez 1999. godine bombardovao Srbiju i Crnu Goru.

„Ankete potvrđuju prisustvo visokog nivoa negativnog emotivnog naboja uzrokovanog vojnim intervencijim 1999. godine“, stoji u dokumentu.

Zato NATO propagandisti „dobronamjerno“ preporučuju da Vlada Crne Gore utiče na građane  da zaborave nelegalno bombardovanje i stradanje 1999. godine.

„Činjenica je da građani često imaju emotivne umesto racionalnih razloga kada razmišljaju o pristupanju Crne Gore u NATO“, navodi se u dokumentu.

Prema NATO uputstvu, emocije su „glavni neprijatelj racionalnog rasuđivanja“, pa građane Crne Gore treba osloboditi bilo kakvih osjećanja.

„Od početka javnog dijaloga emocije treba da budu jasno označene kao prva prepreka racionalnog rasuđivanja. Teške odluke moraju biti donijete na racionalan način“, stoji u NATO dokumentu, s jasnim ciljem da se iz sjećanja građana Crne Gore zaborave hiljade nevinih žrtava bjesomučnog NATO bombardovanja, da se pod tepih gurne stradanje u Murinu, kao i brojna druga nedjela Sjevernoatlanskog saveza.

U dokumentu se ne preza ni od preporuke da se „jasno i otvoreno ukazuje na štetnost emocionalnog pristupa“.

Očigledno je da NATO propagandisti žele da građani Crne Gore zaborave njihove brojne zločine tokom agresije na SRJ.

Zato podsjećamo na „podvige“ NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Za 78 dana bombardovanja ubijeno je najmanje 2.500, a ranjeno i povređeno više od 12.500 ljudi.

Poginuo je 1.031 pripadnik vojske i srpske policije, a teže i lakše ranjeno oko 6.000 civila, među njima 2.700 djece.

Ukupna materijalna šteta procenjena je na više desetina milijardi dolara. Ratni gubici NATO u ljudstvu i tehnici nikada nisu objelodanjeni.

Odluka o bombardovanju tadašnje SRJ donijeta je, prvi put u istoriji, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, a naredbu je tadašnjem komandantu savezničkih snaga, američkom generalu Vesliju Klarku izdao generalni sekretar NATO Havijer Solana.

Klark je dosnije u knjizi „Moderno ratovanje“ napisao da je planiranje vazdušne operacije NATO protiv SRJ  intenzivirano sredinom juna 1998. već i da je završeno krajem avgusta te godine.

SRJ je napadnuta pod izgovorom da je krivac za neuspjeh pregovora u Rambujeu i Parizu o budućem statusu pokrajine Kosovo i Metohija.

Nakon što je odluku o neprihvatanju stranih trupa potvrdila Skupština Srbije, koja je predložila da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju mirovno rešenje sukoba na Kosovu, NATO je 24. marta 1999. u 19.45 časova započeo vazdušne udare krstarećim raketama i avijacijom, na više područja Srbije i Crne Gore.

Gotovo da nema grada u Srbiji i Crnoj Gori koji se tokom 11 nedelja napada bar nekoliko puta nije našao na meti snaga NATO.

U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dječjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.

Tokom bombardovanja izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.

NATO je lansirao 1.300 krstarećih raketa, izručio 37.000 „kasetnih bombi“ od kojih je poginulo oko 200 osoba, a ranjeno više stotina, i upotrebio zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.

Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, a snage NATO su upotrebile i takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.

Prema podacima UNHCR-a, Kosovo i Metohiju je, nakon dolaska NATO trupa, napustilo oko 230.000 Srba, koji više, zbog ugrožene beubjednosti, nijesu u prilici da se vrate na vjekovna ognjišta.

U mnogobrojnim incidentima u istom periodu ubijeno je oko 500 ljudi, ranjeno više desetina i oteto 200.

(IN4S)