Izdvojeno mišljenje sudije u predmetu Zdravka Tolimira

A.    Suprotno mišljenje sudije Nyambe

1.      Tokom ovog postupka, postupajući kao sudija, vodila sam se Statutom ovog Tribunala koji propisuje da se Optuženi smatra nevinim i da se, u cilju donošenja osuđujuće presude, sve činjenice koje su element krivičnog djela, moraju dokazati van razumne sumnje.[1] Primjenjujući ovaj standard, utvrdila sam da je Većina u ovom postupku usvojila nekoliko zaključaka sa kojima se ja ne mogu složiti.

2.      Žalbeno vijeće Tribunala je konstatovalo da:

 Standard dokazivanja u toku postupka nalaže da Pretresno vijeće može samo proglasiti optuženog krivim za krivično djelo ukoliko Tužilaštvo dokaže van razumne sumnje svaki element tog krivičnog djela i vid odgovornosti, i bilo koju činjenicu koja je neophodna za donošenje osuđujuće presude.[2]

Stoga, po zaključenju predmeta, Optuženi ima pravo na to da se sumnja da li je krivično djelo zaista dokazano.[3] Pravna doktrina Tribunala po ovom pitanju je jasna – svaka sumnja mora biti riješena u korist optuženog, prema principu in dubio pro reo.[4] Dokazni standard van razumne sumnje “predstavlja visoku prepreku koju Tužilaštvo mora da savlada”.[5] Kako je prikazalo Žalbeno vijeće u predmetu Martić, on mora da sadrži više od “visokog stepena vjerovatnoće”. [6] Prije predmeta Martić, Žalbeno vijeće u predmetu Čelebići je istaklo teret ovog standarda, navodeći slijedeće:

Nije dovoljno da to bude razuman zaključak moguć na temelju tih dokaza. To mora da bude jedini mogući razumni zaključak. Ako postoji još neki takođe razumno moguć zaključak na temelju istih dokaza, a koji je saglasan s nevinošću optuženoga, optuženi mora biti oslobođen optužbi.[7]

3.      Prilikom donošenja presude, Većina se oslanjala na dokaze koji po mojoj procjeni, kako sam navela u daljem tekstu, ne ispunjavaju traženi standard „van razumne sumne“. Dakle, ja se ne slažem sa zaključcima Većine, a kako slijedi u daljem tekstu. U slučaju da se činjenični iskazi Presude ne slažu sa mojim stavovima, čitalac, kako je navedeno u ovom dokumentu, treba da smatra moje suprotno mišljenje zvaničnim.

1.      Preliminarne primjedbe na ocjenu dokaza

4.      Na početku, želim da izjavim da su dokazi protiv Optuženog, po svim tačkama optužnice, u potpunosti posredni, zasnovani na pretpostavkama, nagađanjima, i njegovoj profesionalnoj vezi sa licima koja su počinila zločine za koje se tereti u Optužnici. Ne postoje dokazi koji ga povezuju sa zločinima koje su počinili njegovi podređeni, niti postoje dokazi koji pokazuju da je on znao da su ti zločini činjeni. Veza Optuženog sa zločinima je u potpunosti izvedena iz profesionalnog lanca komande sa licima koja su počinila zločine. S tim u vezi, prije nego iznesem svoje suprotno mišljenje, nakratko ću pojasniti svoju ocjenu određenih dijelova dokaza koja su bitna za ovakve stavove.

5.      U pravnoj doktrini Tribunala utvrđeno je da, prilikom odmjeravanja vrijednosti dokaza svjedoka-saučesnika koji su mogli imati motive ili pobude da umiješaju optuženog, Vijeće je obavezno da pažljivo razmotri ukupnost okolnosti u kojima su dokazi podnešeni.[8] Tako se i C.J. Hale poziva na vijekovnu praksu te žestoko osuđuje sporazume o izjašnjavanju o krivici – tog prethodnika moderne prakse koji obezbjeđuje imunitet od krivičnog gonjenja saučesnicima koji su spremni da Kruni pruže dokaze. Vijekovima se u anglosaksonskom pravu upotreba „dokaza saučesnika“ ili „saučesnika-potkazivača“ ističe kao nepouzdana; s tim u vezi Hale navodi slijedeće:

 „Praksa prihvatanja iskaza saučesnika-potkazivača se već odavno smatra zastarjelom, i istina je da su priznanja krivice lažnim optužbama očajnih zlikovaca stvorila više nevolja dobrim ljudima nego što je javnost imala koristi od otkrivanja i kažnjavanja stvarnih prestupnika.“[9]

6.      Nije nepoznato da lica u takvom položaju žele da se dodvore policiji ili Tužilaštvu; u ovom slučaju se radi o obećanju saradnje sa Tužilaštvom. U predmetu Benedetto i Labrador protiv Kraljice, Državni savjet navodi da iskaz neispitanog pritvorenika koji nudi priču nekog drugog neispitanog pritvorenika predstavlja „akutni problem kojem se uvijek mora posvetiti posebna pažnja imajući u vidu opasnost da on može dovesti do pogrešne presude“.[10] Benedetto je smatrao da su takvi iskazi „veoma nepouzdani s obzirom na ličnu korist koju takvi svjedoci misle da mogu ostvariti ako bi vlastima dali informacije.“[11] Smatralo se da takvim svjedocima „interes nije zadovoljenje pravde“ jer „oni će gotovo uvijek imati jake lične razloge da se dodvore onima koji mogu biti u poziciji da ih nagrade za njihovo dobrovoljno davanje iskaza.“[12]

7.      Kako je objašnjeno u predmetu Shamwana i ostali protiv naroda:

„Jedna je stvar kada tužilac pozove saučesnika-svjedoka u čiji se iskaz sumnja...Sasvim je druga stvar kada se pozove čovjek koji ne samo da je saučesnik, već je i saučesnik protiv koga je započet a nije završen sudski postupak.[13]

Vrhovni sud Zambije u predmetu Shamwana dalje je zaključilo da „ako, i samo ako je motiv veoma jak, sudija može da odluči da iskoristi svoje diskreciono pravo u korist odbacivanja“; takav zaključak je pravilno obuhvatio pitanje da li je svjedok „bio pod utjecajem neprekidnih podsticaja“.[14]

8.      Međunarodni sudovi tretiraju „dokaze saučesnika“ sa sličnom pažnjom. Žalbeno vijeće u predmetu Setako je nedavno iskazalo svoju zabrinutost i navelo „da svjedoci-saučesnici mogu imati motive ili pobude da umiješaju optuženog ili da slažu“.[15] Pretresno vijeće ima diskreciono pravo da se osloni na takvo svjedočenje, međutim, ono je „obavezno da ozbiljno razmotri ukupnost okolnosti u kojem je takvo svjedočenje dato“.[16]

9.      Stoga, prilikom ocjene iskaza saučesnika, ja sam se oslanjala na dugu istoriju velikog opreza, zbog čega ne prihvatam da su izjave takvih „saučesnika“ date na istinoljubiv način. Primjenjujući te principe, u potpunosti sam uzela u obzir svoje zapažanje o ponašanja svjedoka koji su osuđeni za zločine koji proističu iz događaja navedenim u Optužnici – uključujući, inter alia, Momira Nikolića i Dražena Erdemovića i zaključila sam da je njihov lični interes uticao na neka od njihovih svjedočenja.[17]

10. Brinu me određeni aspekti Nikolićevog Sporazuma o izjašnjavanju o krivici koji su prihvaćeni kao dokazi, a posebno:

U zamjenu za priznanje krivice Momira Nikolića po tački 5. Optužnice Progon...Tužilaštvo se slaže sa slijedećim: (a) da će Tužilac preporučiti Pretresnom vijeću da izrekne kaznu u trajanju od 15 do 20 godina.[18]

Momir Nikolić pristaje na to da istinito svjedoči na suđenju suoptuženom u ovom predmetu pred ovim Tribunalom i na svim drugim suđenjima, saslušanjima ili drugim postupcima pred Tribunalom, kako to Tužilaštvo bude zahtijevalo.[19]

Tužilaštvo i Momir Nikolić su se sporazumjeli da će zajedno predložiti Pretresnom vijeću da se izricanje presude Momiru Nikoliću u ovom predmetu zakaže nakon svjedočenja Nikolića u nastupajućem suđenju.[20]

11. Osim toga, u slučaju da je Momir Nikolić pokušao da opovrgne ili povuče određene dijelove svog svjedočenja o drugima, on to jednostavno ne bi mogao uraditi jer je bio blokiran budući da je njegov sporazum uslovljen činjenicom da se on neće žaliti na bilo koju tačku Optužnice. Dalje, njegov iskaz je bio pod utjecajem neprekidnog podsticaja. On nije svjedočio slobodno, jer ukoliko bi odbio da da iskaz u ovom ili drugim postupcima, tada bi odbačene tačke Optužnice bile ponovo podignute i on bi bio podvrgnut daljem postupku. Kao što se vidi iz trećeg pasusa u gornjem tekstu, njegova presuda je zavisila od njegovog svjedočenja „u nastupajućem suđenju“.[21] Analizirajući sporazume o izjašnjavanju o krivici, a posebno sporazum Momira Nikolića, primjećujem da je Optužnica protiv Optuženog razvijena u svjetlu sadržaja priznanja krivice.

12. Uz takve uslove, optužena lica koja svjedoče nakon što su sklopili sporazum o izjašnjavanu o krivici sa Tužilaštvom uvijek imaju veliki podsticaj da svjedoče u skladu sa sklopljenim sporazumom – čije je detalje napisalo Tužilaštvo kako bi odražavali zločine iz optužnice. Primjetila sam da u tim sporazumima o izjašnjavanju o krivici postoje konstatacije o zločinima kojih nema u priznanju krivice – na primjer „prisilno premještanje“ – a ti termini su upotrijebljeni umjesto opisa stvarnih događaja. Nakon toga, kada svjedoči lice koje je priznalo krivicu, ovi termini se koriste u njegovom iskazu. Naravno da takvo svjedočenje direktno odgovara tačkama optužnice suoptuženog, time stvarajući prečicu kako bi Vijeće bez neophodnih detalja osudilo njegovog suoptuženog; umjesto toga, detalji su navedeni u zaključcima.

13. Iz gore navedenog je sasvim jasno da priznanje krivice nije motivisano kajanjem ili grižom savjesti. Gore navedeno pokazuje da je priznanje krivice Momira Nikolića motivisano navedenim ciljevima smanjene kazne a da dokazi iz njegovog Sporazuma o izjašnjavanju o krivici obavezno prebacuju krivicu na suoptuženog ili potencijalno suoptuženog u drugim suđenjima. Stoga, ja smatram da su na ovo priznanje krivice utjecali neprikladni motivi, da je on priznao krivicu sa uvjerenjem da će, u najmanju ruku, imati šansu za smanjenje kazne i povlačenje optužnice za najteže zločine za koje se tereti. U stvari, Momiru Nikoliću je kazna umanjena u predmetu u kojem je postojala mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora. Zbog toga, u odsustvu potkrepljujućih dokaza od strane nezavisnog izvora, ja se neću oslanjati na njegove iskaze, niti na iskaze svjedoka pod sličnim podsticajem.[22] S tim u vezi, ja navodim predmet R. protiv Baskerville koji konstatuje: „potkrepljujući dokaz je nezavisno svjedočenje“.[23] Sud u predmetu Baskervillenaročito podsjeća da „potkrepljujući dokaz nije iskaz saučesnika, i zato iskaz jednog saučesnika nije potkrepljujući dokaz drugog saučesnika“.[24]

14. Ja takođe podsjećam da se u svjedočenjima svjedōka koji su u povezani sa stranama u oružanom sukobu u BiH primjećuju stavovi koji nisu neutralni. Ponavljam da sam se prilikom donošenja odluke vodila ocjenom njihovog ponašanja na sudu u svjetlu ukupnosti dokaza. Imajući u vidu protok vremena i čvrste stavove o građanskom ratu, primjetila sam tendenciju svjedoka, bosanskih muslimana, da preuveličavaju teškoće kojima su bili izloženi u Potočarima, dok je sasvim suprotna tendencija bila očigledna u svjedočenjima nekih svjedoka, bosanskih Srba.[25] Ove tendencije nisu ni u kom slučaju bile univerzalne, ali one ukazuju na to da je potrebno sa velikim oprezom ocijeniti iskaze ovih svjedoka.

15. Potrebno je oprezno razmotriti dokaze nekih svjedoka izvan BiH koji nisu bili u potpunosti objektivni u svojim svjedočenjima što je rezultat traumatičnog iskustva ili iz nekih drugih razloga. Johannes Rutten, komandir antitenkovskog voda Holandskog bataljona,[26] je primjer za to. Postoje nezavisni iskazi da je on emotivno reagovao prema bosanskim Srbima za vrijeme odlaska bosanskih Muslimana iz Srebrenice.[27] S tim u vezi, posebno me zabrinjava primjer od 13. jula 1995. u kojem je Rutten uporedio situaciju u Potočarima sa Drugim svjetskim ratom i rekao vojnicima, bosanskim Srbima, prema Van Dujinu: „Ovo je kao ono šta se desilo prije 50 godina, sa Nacistima“.[28] Imajući u vidu istoriju te regije, takva je terminologija veoma naljutila vojnike VRS na terenu, koju su smatrali da su žigosani kao „Nacisti“.[29] Van Dujin je izjavio da je rezultat svega ovoga bio taj da je prevoz civila, bosanskih muslimana, morao biti zaustavljen najmanje jedan sat, jer je morao da smiri ljute vojnike VRS i pokuša da objasni Rutten-ovo neprofesionalno i neprikladno ponašanje.[30] Ovakva neprofesionalna izjava o vojnicima, bosanskim Srbima ga dokazuje kao pristrasnog svjedoka. Nakon što sam pregledala njegovo svjedočenje,[31] smatram da je njegova pristrasnost i dalje očigledna. Ta pristrasnost je naročito vidljiva kada on daje zaključke umjesto direktnih odgovora. S tim u vezi, ja navodim njegov odgovor na pitanje Optuženog prilikom unakrsnog ispitivanja o tome da li je bilo dokaza koji ukazuju na činjenicu da je VRS ubila devet muškaraca koji su pronađeni u Potočarima. On je odgovorio:

Dakle, ja nikada nisam izjavio da sam siguran da su pripadnici VRS mogli tako nešto da urade, ali sve što sam ranije rekao je vodilo – vodi do tog zaključka.[32]

16. Slično tome, nakon što sam vidjela i čula iskaz pripadnika Holandskog bataljona Vincentiusa Egbersa,[33] smatram da taj iskaz treba tretirati sa posebnim oprezom. Neki njegovi odgovori su, u stvari, bili zaključci, koje ja smatram problematičnim budući da se radi o unaprijed pripremljenim stavovima koji nisu bili potkrijepljeni dokazima prihvaćenim u ovom predmetu, a to ću razmatrati u slijedećem paragrafu kada budem govorila o prisilnom premještanju iz Potočara u Žepu za koji se Optuženi tereti. U vezi postupka prevoza civilnog stanovništva iz Potočara, Egbers npr. zaključuje da „naravno, ljudi su tom prilikom bili prevezeni protiv njihove volje“ i da „ljudi nisu imali izbora“.[34] Po njegovom mišljenju, ono šta je desilo u Potočarima je bila deportacija – nešto što ga je podsjetilo na „deportaciju Jevreja u Drugom svjetskoj ratu“.[35] Iznenađena sam da je on u drugim slučajevima pokazao neznanje o stvarima koje bih od njega očekivala da zna, budući da on ima vojno iskustvo u radu pod mandatom UN-a, a radi se o npr. njegovim odgovorima na pitanja o Ženevskim konvencijama o demilitarizaciji.[36]

17. Konačno, iskazi ostalih svjedoka koji su učestvovali u događajima na terenu 1995. takođe povremeno pokazuju znakove uvriježenih predrasuda. Na primjer, pripadnik UNMO Joseph Klingori[37], čije je iskaz uglavom informativan, prikazan je na video snimku iz Potočara kako opisuje situaciju u Potočarima:

Ovo nije dobro. Govorim o tome da je to mjesto gdje su dovedeni svi muškarci prenatrpano, prenatrpano. Oni sjede jedan na drugome, to nije dobro.[38]

Međutim, iskazom koji je dao Klingori tokom ovog ispitivanja na sudu, oslikava se mnogo teža slika događaja prema kojoj su ljudi bili prisiljeni da odu bez ikakvog pravog izbora i prema kojoj je postupak njihovog prevoza „bio nečastan jer oni nisu bili pitani da li da uđu. U stvari, oni su bili ugurani, i mogli su vas silom baciti na zemlju.“[39] Kako će u daljem tekstu biti detaljnije navedeno, dok je u Potočarima bilo veoma haotično zbog ogromnog broja civila, takvi djelimični opisi kao ovaj koji daje Klingori, ne pružaju nam potpunu i istinitu sliku o postupku prevoza onako kako se odvijao na terenu.

2.      Priroda sukoba

(a)   Direktiva 7 i 7/1

18. U ovom predmetu Većina se u značajnoj mjeri oslanja na to da su, u periodu iz Optužnice, operacije VRS bile vođene prema Direktivi 7, te smatra da „su restrikcije konvoja i vojnih aktivnosti protiv enklava... izvršene u skladu sa strateškim ciljevima iz Direktive 7“.[40] Ja se sa tim ne slažem, iz razloga koje ću navesti u slijedećem tekstu.

19. Većina se oslanja na to da je Direktiva 7 vodila namjeru vršenja napada na civilno stanovništvo, međutim, Direktiva 7 se ne može razmatrati u vakuumu, već se mora tumačiti u istorijskom kontekstu regiona, posebno imajući u vidu da je sukob u BiH trajao najmanje od 1992. Stoga, poziv Direktive 7 na „eliminaciju enklava“ se mora razmatrati imajući u vidu trogodišnju borbu koja se odvijala između tri etničke grupe u BiH. Većina zaključuje da je dio „eliminacija enklava“ izvučen iz sveobuhvatnih Strateških ciljeva RS koji su, kako Većina zaključuje, odredili „politiku...čiji je cilj uklanjanje stanovništva, bosanskih muslimana iz istočnih enklava.“[41] Međutim, Većina se ne sjeća da su Strateški ciljevi nastali u isto vrijeme kada i VRS; u vrijeme kada je bilo „očigledno da druge dvije nacionalne zajednice u BiH (muslimani i Hrvati) formiraju svoje vojske.“[42] U tom svjetlu, čitanjem Direktive 7 se ne otkrivaju nelegalni ciljevi u vezi sa civilnim stanovništvom enklava Srebrenica i Žepa. Umjesto toga, ono pokazuje jedan opšti plan koji se odnosi na ukupnost sukoba koji se odvijao na čitavoj teritoriji BiH 1995. godine u cilju ostvarivanja teritorijalne kontrole. Dalje, ne postoje dokazi da su Strateški ciljevi ikada bili korišteni kao vodič za ciljeve VRS. Naime, načelnik Štaba VRS Milovanovnić nije čak ni znao za Strateške ciljeve sve do 2004-2005. kada o njima saznao iz svjedočenja u predmetu Tužilac protiv Slobodana Miloševića.[43]

20. Bez obzira na to, sadržaj Direktive 7 je od marginalne važnosti za događaje koji su se odvijali u ljeto 1995, jer je iz dokaza u postupku jasno da Direktiva 7/1 mijenja Direktivu 7. Zaključak Većine ukazuje na to da „su bile zasnovane na godišnjoj analizi borbene gotovosti, direktive su, po pravilu, sadržavale zadatke za godinu dana“.[44] Osim toga, dokazi ukazuju na to da „zbog mijenjanja situacije na terenu i raznih novih faktora, Direktive se mogu češće objavljivati“.[45] Važno je da su, objavljivanjem nove direktive, stare direktive stavljane van snage, a jezik prethodne je bio preformulisan i uključen u direktivu koja ju mijenja.[46] Svjedočenje o ovoj temi je bilo jasno, a svjedočili su ne samo pripadnici VRS već i svjedok-ekspert Tužilaštva, Ričard Batler.[47] Zato je Direktiva 7/1 – izdata 31.03.1995, samo nekoliko sedmica nakon Direktive 7 – bila vodeći „strateški cilj“ od tog datuma nadalje, a njena namjera nije bila da „proširi i dopuni Direktivu 7“ kako je zaključila Većina.[48]

21. Naime, Direktiva 7/1 ne sadrži važan paragraf na koji se Većina oslanjala donoseći zaključak o postojanju zajedničkog cilja „kako bi se stvorila jedna nepodnošljiva situacija potpune nesigurnosti bez nade za dalji opstanak ili život stanovnika obje enklave“.[49] U Direktivi 7/1, koja se opširno bavila aktivnostima koje je trebalo preduzeti u istočnim enklavama, mogao je ponovo biti upotrijebljen jezik iz Direktive 7, ali nije.[50] Stoga, može se smatrati da se od takvog cilja – stvaranja nepodnošljive situacije za stanovnike enklava Srebrenice i Žepe – odustalo samo nekoliko sedmica nakon što je on objavljen.

22. Drugo naređenje za izvršavanje Krivaje 95 na koje se Većina oslanja kako bi dokazala nastavak Direktive 7, odnosi se na „stvaranje uslova za eliminaciju enklava...u skladu sa Operativnim direktivama 7 i 7/1“ Glavnog štaba VRS,[51] međutim, iščitavanje naređenja otkriva da cilj ovih naređenja nije bilo civilno stanovništvo. Umjesto toga, ovo naređenje je dalo jasne instrukcije VRS da se „ponaša u skladu sa Ženevskim konvencijama“ prilikom postupanja sa ratnim vojnim zarobljenicima i civilnim stanovništvom.[52] Ovaj dokument, kao i ostali dokazni materijal u ovom predmetu, pokazuju da su pripadnici VRS – uključujući Optuženog u nekoliko navrata – rutinski savjetovali svoje vojnike o potrebi da se pridržavaju zakona ratovanja i naglašavali da ni civili ni UNPROFOR nisu mete njihovih borbenih aktivnosti.[53]

23. Stoga, na osnovu dokaza u ovom predmetu, ja se ne slažem sa odlukom Većine da se oslanja na Direktivu 7 kao na dokaz o postojanju sveobuhvatnog plana čiji je cilj bilo civilno stanovništvo, dakle, ja se ne slažem sa zaključcima koji su rezultat takvog razmišljanja.

(b)   „Sigurne zone“ nisu bile demilitarizovane

24. Većina pravi razliku između „sigurnih zona“ koje je proglasio Savjet bezbjednosti UN i koncepta „demilitarizovane zone“ prema odredbama međunarodnog prava, i shodno tome, zaključuje da te zone nisu smjele biti napadane budući da su bile „prevashodno civilne“ usprkos konstataciji da su se u enklavama mogli nalaziti vojni ciljevi.[54] Međutim, kako je opširno opisano u Presudi, raniji pokušaji prekida vatre i sporazumi o demilitarizaciji iz 1993. između dvije zaraćene strane nisu bili uspješni i obrazac vojnih aktivnosti je nastavljen, a u njega spadaju i prepadi koje je ABiH izvodila iz enklava, a koji su izazvali granatiranje iz odmazde od strane VRS.[55] S obzirom na to da je ABiH koristila ove „sigurne zone“, naročito imajući u vidu da je u enklavama bila smještena 28. divizija i da su enklave predstavljale ishodište za izvođenje napada na VRS, ja se ne slažem da su te zone zadržale prevashodno civilni karakter niti se slažem da su akcije VRS prema enklavama obavezno ciljale civile.

25. Prilikom donošenja zaključka o napadu izvršenom kroz stari tunel rudnika prije pada Srebrenice, Većina je konstatovala da: „Srebrenica je bila utočište, a činjenica da su u njoj bili pripadnici ABiH koji su iz nje postavljali zasjede, ne čini, po mišljenju Većine, čitavu enklavu vojnom metom“.[56] Međutim, Većina citirajući iskaz Petra Salapure da je stvarna meta bila policijska stanica,[57] ne priznaje da se radilo o centru Srebrenice u kojem je bila smještena komanda brigade ABiH[58] – za koju bi se moglo reći da je posebna i legitimna vojna meta. Osim toga, napad je obustavljen nakon samo nekoliko minuta – kada su shvatili da uslovi ne dozvoljavaju precizno ciljanje kako je bilo naređeno.[59] Stoga, ja ne mogu da zaključim van razumne sumnje da ovaj incident dokazuje „ciljanje“ civilnog stanovništva.

26. Osim toga, jasno je da cilj napada na Žepu (Stupčanica 95) nikada nije bilo civilno stanovništvo. Naređenje koje je izdao Krstić 13. jula je veoma jasno i u njemu stoji: „Civilno muslimansko stanovništvo i UNPROFOR nisu mete naših operacija. Okupite ih i držite pod stražom, ali slomite i uništite naoružane muslimanske grupe“.[60]

27. Slažem se sa Većinom da, u skladu sa Članom 60(7) Dodatnog protokola I, svi drugi zakoni rata važe čak i ako zona nije demilitarizovana,[61] međutim, ja se ne slažem sa stavom da su enklave morale zadržati karakter da ne smiju biti napadnute dok su istovremeno zaklanjale operacije ABiH. Stoga, moj zaključak je suprotan zaključku Većine da je svaki napad na enklavu obavezno uključivao napad na civilno stanovništvo.

3.      Prisilno premještanje

28. Većina konstatuje da „najmanje do početka marta 1995, opšti plan rukovodstva bosanskih Srba je bio da se prisilno ukloni stanovništvo, bosanski muslimani, iz enklava Srebrenice i Žepe“.[62] Većina konstatuje da je ovaj plan uspješno izvršen u obje enklave. Zaključili su da „prevoz autobusim oko 25.000 – 30.000 bosanskih muslimana iz Potočara 12. i 13. jula 1995. i oko 4.400 bosanskih muslimana iz Žepe 25-27. jula 1995.“ predstavlja zločine prisilnog premještanja.[63] Ja se ne slažem sa zaključkom Većine jer nisam ubijeđena da je Tužilaštvo utvrdilo van razumne sumnje da su su ispunjeni elementi prisilnog premještanja, dakle, nasilan karakter raseljavanja.

29. Tumačeći zakon s tim u vezi, ja na početku primjećujem, da bi se utvrdio zločin prisilnog premještanja mora postojati prisilno raseljavanje lica koje se izvodi istjerivanjem ili drugim oblikom prisile. Prisilan karakter raseljavanja se utvrđuje onda kada žrtva nema pravog izbora prilikom raseljavanja.[64]

30. Podsjećam na pravne odredbe koje predviđaju evakuaciju. Član 49. Četvrte ženevske konvencije i Član 17. Dodatnog protokola II dozvoljavaju evakuaciju okupacione sile ukoliko je u pitanju bezbjednost stanovništva, ili ukoliko imperativni vojni razlozi zahtijevaju evakuaciju.[65] Iz razloga opisanih u daljem tekstu, jasno je da su te evakuacije bile neophodne. U tim slučajevima, zaštitna sila, u datom slučaju UNPROFOR, bila je propisno obaviještena o evakuaciji, kako to nalaže Član 49. Četvrte ženevske konvencije.

(a)   Prisilno premještanje iz Potočara

31. Na osnovu dokaza u ovom predmetu, po mom mišljenju, haos i humanitarna kriza u Potočarima su izazvani kada se pročulo da je Srebrenica pala u ruke VRS, što je prouzrokovalo da 25.000-30.000 civila iz i oko Srebrenice dođe u bazu UN i zatraži zaklon i zaštitu od UN, i da traži da se ukrca u autobuse i kamione kako bi došli na teritoriju pod kontrolom ABiH u Tuzli i spojili se sa svojim muškarcima koji su napustili grad probijajući se u istom pravcu. Po mom mišljenju, sasvim je logično da su oni, u takvim okolnostima, željeli otići u Tuzlu. Dokaz D00538 bilježi pad Srebrenice kako je to ispričala služba bezbjednosti Komande 2. korpusa ABiH, u kojem se navodi da je ideja evakuacije civila predložena u kontekstu vojnih operacija; taj prijedlog nije potekao od VRS, već je prijedlog bio upućen VRS. Molim da razmotrite slijedeći pasus:

Budući da su sinoć četnici došli u Zaboljinu, predgrađe Srebrenice, narod je provalio u sva skladišta u gradu i pokupio sve zalihe hrane. U panici su se kretali prema Potočarima, gdje su ih poslali vojnici UNPROFOR-a koji su im govorili da će i oni otići u Potočare. Oko 15:00 časova 11. jula 1995, gotovo čitavo civilno stanovništvo grada i okolnih sela je krenulo prema glavnoj vojnoj bazi UNPROFOR-a u Potočarima. Do 20:00 časova istog dana, oko 20.000 izbjeglica se okupilo u i oko baze UNPROFOR-a u Potočarima...Bez okolišanja četnici su bili samo 200-300 metara udaljeni od izbjeglica...Usprkos činjenici da on nije bio zvanični predstavnik civila, Nesib MANDŽIĆ je oko 22:15 hrs u pratnji komandanta Holandskog bataljona i oficira za vezu otišao u Bratunac na pregovore...Četnicima je predloženo da osiguraju bezbjednu evakuaciju civila pod pratnjom UNPROFOR-a na slobodnu teritoriju.[66]

U ovom izvještaju se ne opisuje da je prisilno raseljavanje stanovništva bio cilj snaga bosanskih Srba; umjesto toga on veoma jasno ukazuje na to, kako su govorili pripadnici ABiH, da je ljudima naređeno da odu, čak prije nego su stigli u Potočare:

U noći 11-12. jula 1995, donesena je odluka o proboju prema Tuzli...Naređeno je da svo civilno stanovništvo treba da ode odatle, iako su nastojali da odluče da li da idu sa vojskom ili da krenu prema UNPROFOR-u.[67]

(i)     Restrikcije konvoja

32. Na osnovu ponuđenih dokaza u ovom predmetu, ja ne mogu da zaključim da su restrikcije konvoja uzrokovale humanitarnu krizu u enklavama i doprinijele prisilnom premještanju civilnog stanovništva na način da se “pristisne” u mjeri u kojoj su uslovi života postali nepodnošljivi, kako je zaključila Većina.[68] Ja se slažem sa Većinom u tome da su na nekim “narudžbenicama za konvoj bili napisani inicijali Optuženog uz riječ “ne”, što je značilo da nije bio odobren ulazak određene namirnice i/ili odredišta”,[69] međutim, ja se ne slažem da se to može razumjeti kao ograničavanje čitave humanitarne pomoći potrebne enklavama. Osim toga, kako je navedeno u gornjem tekstu, “sinoć su ljudi provalili u sva skladišta u gradu i pokupili sve zalihe hrane” (naglasak dodat naknadno); po meni to jasno znači da je u Srebrenici u julu 1995. bilo nekoliko mjesta sa zalihama hrane.[70] S tim u vezi važno je podsjetiti na tvrdnju Optuženog da je postojala razlika izjeđu konvoja UNHCR-a koji su dovozili hranu civilnom stanovništvu Srebrenice, i konvoja UNPROFOR-a koji su dopremali materijal samo za potrebe UNPROFOR-a.[71] Ne postoje dokazi kojima bi se izbrojalo koliko je konvoja odbijeno u odnosu na broj koliko je konvoja odobreno, da bi se zaključilo da su restrikcije dovele do nedostatka hrane za civile, ili manjak hrane.[72]

33. Vijeće je saslušalo iskaz da je do početka jula 1995. ABiH postavila povećani broj punktova kako bi blokirala i pregledala konvoje.[73] U stvari, postoje dokazi da je ABiH odvajala hranu i ostale namirnice iz humanitarnih konvoja koji su ulazili u enklavu[74], što pokazuje da, iako je hrana ulazila u enklave, ona možda nije uvijek dolazila do korisnika kojima je bila namijenjena, što se ne može pripisivati VRS.

(ii)   Humanitarni uslovi u kampu UN u Potočarima

34. Većina podsjeća na katastrofalne uslove sa kojima su se suočila lica koja su potražila sklonište od 11-13. jula 1995. u bazi UN u Potočarima, i zaključuje “potreba da se stanovništvo premjesti je direktan rezultat uslova koji su stvorile snage bosanskih Srba.”[75] Međutim, kako bi potkrijepila ovaj zaključak, Većina se poziva na iskaz svjedoka Mirsade Malagić koja je svjedočila da su “oni samo željeli da odu s tog mjesta gdje su znali da im se ništa dobro neće desiti”.[76] S tim u vezi ja želim da dodam da, ne samo da su ljudi željeli da odu te 1995. godine, već je Vijeće saslušalo iskaz da su i 1993. civili jedva čekali da odu iz enklave, pritom koristeći ulazeće konvoje UN sa namirnicama kako bi se prevezli iz te zone.[77] Želja da se ode iz enklave se pojačala u nastupajućim mjesecima zbog neprestanih borbi između zaraćenih strana, uključujući i strah od vazdušnih NATO napada[78] – drugim riječima – radi se o prirodnoj i jasnoj težnji svakog civila, muškarca, žene i djeteta da napusti opkoljenu zonu kako bi potražili sigurnost.

35. Većina se poziva na to da se „u masi uznemirenih ljudi (u Potočarima) čuo plač, jecanje i vrištanje“ da bi kasnije zaključila da je VRS terorisala civile u kampu UN-a u traženoj namjeri da izvrši diskriminaciju na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi.[79] Ne slažem se sa ovim zaključkom, jer, kada se radi o jecanju i vrištanju koje se čulo u masi, ne mogu se isključiti čarke koje nastaju između ljudi zbijenih u masi na malom mjestu, kao što je to bilo u kampu UN-a. Po mom mišljenju, bilo koji nehumani postupak ili ubistva koja su se desila, mogu se jedino dovesti u vezu sa snagama bosanskih Srba, o čemu je naveden iskaz koji uspostavlja jasnu vezu sa VRS. Koliko god je to za osudu, ja nisam ubijeđena da bi se atmosfera opšteg straha među civilima, bosanskim muslimanima, mogla okarakterisati kao sveopšta, niti da bi se mogla pripisati nekolicini vojnika bosanskih Srba u Potočarima.

36. Ja se slažem sa Većinom da su uslovi u Potočarima bili katastrofalni i da je stanovništvo jedva čekalo da ode odatle,[80] ali ja iz toga izvlačim drugačiji zaključak. Po mom mišljenju, upravo je zbog takve teške humanitarne situacije brzi prevoz ljudi bio neophodan, i upravo je teška humanitarna situacija objašnjenje zašto civili – u sličnim situacijama kako je Mirsada Malagić izjavila u gornjem tekstu – nisu mogli više čekati na evakuaciju. ZS-063 je izjavio da „nikada ni u kom kontekstu nije čuo da je neko izrazio želju da ostane, bilo u Srebrenici ili u Bratuncu“.[81] Njegov je utisak bio da su ljudi u Potočarima željeli da što prije odu iz Potočara u Tuzlu.[82] Na pitanje Parlamenta Holandije o uslovima u Potočarima, oficir Holandskog bataljona, Leendert Van Duijn je potvrdio da u takvim okolnostima tu jednostavno nije bilo moguće ostati duže. On je dodao:

Oko 30.000-35.000 izbjeglica je bilo zbijeno na malom mjestu, bukvalno su bili na sopstvenom izmetu. Počeli su spontani porođaji trudnica u poodmakloj trudnoći. Ne, oni zaista više nisu mogli ostati na tom mjestu. To ne bi bila dobra ideja. Tada bi izbila epidemija.[83]

(iii)Sastanci u hotelu Fontana

37. U vezi sastanaka u hotelu Fontana u Bratuncu, Većina je zaključila da ih je Mladić vodio na “prijeteći i dominantan” način.[84] Ja se ne slažem sa ovim zaključkom iz nekoliko razloga. Na početku, po mom mišljenju, važno je biti svjestan činjenice da je UNPROFOR inicirao razgovore o prevozu stanovništva, nakon razgovora sa rukovodstvom u Sarajevu.[85] U stvari, Karremans je bio taj koji je izjavio na prvom sastanku u hotelu Fontana da:

Po mom mišljenju, ovo je kraj enklave. Zbog stanovništva, a ne zbog BiH, ja treba da pomognem stanovništvu najviše što mogu, da izađe iz enklave, a ja ne znam gdje oni žele da odu. Mislim da bi većina voljela da ode u Tuzlu, jednom sam bio tamo prije tri mjeseca. Mislim da bi im život tamo bio bolji nego u enklavi. Oni žive veoma bijedno.[86]

38. Iz gornjeg teksta je jasno da je Karremans smatrao da treba da podrži izraženu želju bosanskih muslimana da se bezbjedno prevezu iz enklave i da je on tražio pomoć VRS za ovaj zadatak. Mladićeva reakcija na ovo je bila da je on “takođe želio da pomogne civilnom muslimanskom stanovništvu jer oni nisu bili odgovorni za ono što se desilo” i stoga je pokrenuo razgovore u hotelu Fontana, na kojima su prisustvali predstavnici civila, bosanskih muslimana.[87] Suprotno Većini, ja na video snimku prihvaćenom u ovom postupku ne vidim da su bilo koje aktivnosti Mladića imale za cilj “ponižavanje” učesnika. U stvari, Mladić je izrazio dobrodošlicu, ponudio učesnike cigretama,[88] pivom i sendvičima za ručak.[89] Ovaj obrazac ponašanja je nastavljen na trećem sastanku u hotelu Fontana, na kojem je Mladić ponudio svoj auto za ćerku, unuka i majku Ćamila Omamovića koji je zamolio njihovu bezbjednu evakuaciju.[90] Osim toga, on je bosanskim muslimanima ponudio slične pogodnosti i na kasnijim sastancima u Bokšanici, nudeći, na primjer, jaknu Hamdiji Torlaku kada mu je bilo hladno.[91] Mene ne iznenađuje to što su se neki ljudi osjetili zastrašenim na tim sastancima s obzirom na to da je Mladić bio jedan poznati general koji je bio komandant u situaciji ogromne neizvjesnosti.

39. Istovremeno, Većina je usredotočena na iskaz Ravea i ostalih učesnika koji su zvuke klanja svinje shvatili kao prijetnju,[92] time ignorišući iskaz koji ukazuje na jedan drugi razuman zaključak. Po mom mišljenju, Većina je trebalo da se usredotoči na Dokaz D00037, u kojem se jasno navodi “daje se dopuštenje za klanje i isporuku jedne svinje za potrebe vojnika UN-a koji su smješteni u hotelu u Bratuncu”.[93] Većina je usvojila ovaj dokument Komande Drinskog korpusa od 10.10.1995, međutim, ona se oslanja na svjedočanje Ravea da je on “sumnjao da ratni zarobljenici koji su držani u hotelu Fontana mogu naručiti hranu koji su htjeli”.[94] U dokumentu Komande Drinskog korpusa niti na jednom mjestu ne piše da su vojnici Holandskog bataljona u hotelu Fontana naručili svinju za sebe. Baš suprotno, VRS je bila ta koja je naredila da svinja podmiri potrebe vojnika Holandskog bataljona koji su držani u zarobljeništvu, kako bi obezbijedila njihov odgovarajući tretman ratnih vojnih zarobljenika. Iz tih razloga, ja zaključujem da nema ništa neobično u klanju te svinje niti da u tome ima namjere zastrašivanja.

(iv)Prevoz civila, bosanskih muslimana

40. Suprotno Većini, ja ne smatram da je cilj VRS bio povećanje straha i haosa među civilima, bosanskim muslimanima. U stvari, ne iznenađuje da je Holandski bataljon trebalo da smiri tako ogroman broj ljudi na malom mjestu u kampu UN-a. Istina je da “u nekoliko slučajeva, snage bosanskih Srba su gurnuli i vikali na civile, bosanske muslimane, da uđu u autobuse” kako je zaključila Većina,[95] međutim, po mom mišljenju, važno je istaći da su se takvi primjeri desili tek povremeno i to u masi od oko 25.000 – 30.000 ljudi. Osim toga, iskazom je utvrđeno da je VRS odmah opominjala takve pojedince direktno na terenu.[96] Van Dujin je svjedočio:

To se događalo povremeno. Kada bi se desilo, mogao sam da odmah odem i razgovaram sa srpskim komandantom, i tada sam rekao: “Tom čovjeku nije mjesto ovdje, sklonite ga odavde”. On bi to i uradio. Bio sam svjedok jednog incidenta kada je jedan mladić skoro zadavljen. Srpski komandant mu je rekao: “Ti si srpski vojnik, tebi nije mjesto ovdje, idi i stani 50 – 100 metara nazad.”[97] 

Dakle, dok su neki pripadnici VRS i MUP možda stvarali paniku, drugi su bili raspoređeni oko civila kako bi ih zaštitili.[98] Pored toga, to što su tada u Potočarima muškarci bili odvojeni od žena, djece i staraca, ne predstavlja terorisanje stanovništva budući da je obavljeno u namjeri da se, u tom trenutku, legitimno traže ratni zločinci koji su bili u enklavi.[99] U Potočarima je Franken bio pod naređenjima da sarađuje sa ciljem da evakuacija mora biti „izvršena na najveći mogući legalan način uz poštovanje ljudskih normi“.[100]

41. Osim toga, na video snimku se ne vidi da snage bosanskih Srba terorišu stanovništvo; na snimku se vidi da VRS daje hranu i vodu ljudima u masi. Vijeće se poziva na to da je „srpska ekipa snimila kamerom kako vojnici VRS dijele čokolade djeci i vodu i hljeb bosanskim muslimanima“,[101] međutim, Većina je zaključila da je podjela grane i vode izvršena „u propagandne svrhe“.[102] U tom zaključku Većina se primarno oslanja na iskaze Ruttena i Kingorija,[103] ali se ne oslanja na iskaz Miroslava Deronjića u kojem je izjavio da su više od dva dana dijelili hranu i vodu.[104] Bez objašnjenja, Većina takođe propušta svjedočenje ZS-063 koji potvrđuje da je pomoć dijeljena neprekidno čitav dan i slijedećeg dana.[105] ZS-063 je svjedočio da je ono što su dobili „vjerovatno bilo nedovoljno, ali nisu imali ništa više nego to.“[106] ZS-063 je zaista učestvovao u dijeljenju hljeba i mlijeka i zato je u situaciji da potvrdi namjeru onih koji su učestvovali u dijeljenju.[107] Značajno je da je ZS-063 odbacio kao „besmislene“ sugestije da su snage bosanskih Srba uzele od civila namirnice koje su već podijelili[108] i da su namirnice dijeljene samo za vrijeme snimanja.[109] Zato, na osnovu ovog iskaza, i čak uz mišljenje Rutten-a koji dijeljenje hrane tumači kao „propagandu“ ili Kingorija za koga je to „gluma“, ja smatram da je razuman zaključak taj da se radilo o iskrenim naporima da se pomogne ljudima u Potočarima i da se takve radnje ne slažu sa planom progona civilnog stanovništva niti terorisanja civilnog stanovništva u cilju protjerivanja.

42. Većina se oslanja na svjedočenje nekoliko pripadnika UNPROFOR-a o tome da su autobusi koji su trebali da prevezu civile stigli ranije nego je bilo predviđeno, time impliciranjući na neprikladne motive, što je za mene iznenađujuće.[110] U stvari, upravo je UNPROFOR razgovarao sa Mladićem o detaljima prevoza na sastancima u hotelu Fontana i visokorangirani vojnici UNPROFOR-a i Holandskog bataljona su pohvalili dogovore o prevozu civila iz Potočara. S tim u vezi, ja podsjećam na svjedočenje Frankena, dokaz Ex. P00608, telegram Akašija od 12.07.1995, upućenog tadašnjem generalnom podsekretaru UN-a Kofiju Ananu o UNHCR-ovom planu evakuacije izbjeglica iz Srebrenice, što potvrđuje da je UN pristao na evakuaciju.[111]

43. Zapravo, Franken je svjedočio da je Mladić ponudio UN-u da izvrši evakuaciju.[112] Kada se vratio u Holdandiju, Franken je otkrio da je između Mladića i generala Ruperta Smita postojao pismeni sporazum o evakuaciji.[113] Franken je objasnio da je dokument - na osnovu sadržaja i činjenice da se odnosi na evakuaciju žena, djece i staraca te da je potpisan tek kada je drugi bio završen - pismena potvrda prethodnog usmenog dogovora između Mladića i Smita.[114] Kako je Franken svedočio, budući da UN nije mogao sam da izvrši evakuaciju, dogovoreno je da to uradi VRS.[115] Jasno je da je o evakuaciji razgovarano na svim nivoima rukovođenja, dakle na nivou UN, između Akašija i Anana, na nivou rukovodstva BiH u Sarajevu, i na terenu na nivou UNPROFOR-a, konkretno Holandskom batljonu. Stoga ide u korist VRS što je mogla da blagovremeno mobiliše prevoz kako bi pomogla; ja iz ovoga ne izvlačim isti zaključak kao i Većina, a to je da blagovremenost i efikasnost kojom je VRS pomogla u prevozu na bilo koji način ukazuje na krivičnu namjeru.

(v)   Želja civilnog stanovništva da dobrovoljno napusti enklavu

44.  Iskazom je utvrđeno da je većina muslimanskih žena, djece i staraca jedva čekala da se ukrca u autobuse koji su u Potočare počeli stizati 12. jula,[116] kako bi se prevezli na teritoriju pod kontrolom ABiH. U stvari, u Potočarima se desio stampedo, “ljudi su gazili jedni druge da bi što prije ušli u autobuse”, “nisu pružili nikakav otpor ulasku u autobus”, i “zaista su željeli da uđu u autobuse. Htjeli su da pobjegnu iz enklave Srebrenica”, žurba da odu je bila tolika da je Holandski bataljon morao da organizuje masu kako bi ju držao pod kontrolom.[117] Ta želja je dijelom bila izazvana težnjom za spajanjem sa svojim muškarcima koji su bili odlučili da formiraju kolonu i krenu prema Tuzli u noći 11. jula[118] u pokušaju da se probiju iz enklave Srebrenica.[119] Vijeće je saslušalo različite primjere svjedoka koji su svojevoljno odlučili da odu iz enklave, i svjedoka koji su smatrali da je evakuacija sigurnija.[120] Na kraju, nekoliko svjedoka je izrazilo želju da se vrati nakon prekida neprijateljstava.[121]

45. Osim toga, podsjećam na riječi Mladića na posljednjem sastanku u hotelu Fontana 12. jula:

Možete birati da ostanete ili da odete. Samo kažite šta želite. Ako želite da odete, možete ići gdje god hoćete. Kada se preda oružje svako će otići tamo gdje želi. Jedino treba obezbijediti gorivo a ja ću obezbijediti vozila.[122]

Čineći to, Mladić je stanovništvu dao izbor da se sami odluče. Ta činjenica, uz dokaze da su svi ti civili željeli da odu, po mom mišljenju, jasno potvrđuje da su žene, djeca i starci iz Potočara otišli dobrovoljno kako bi se sastali sa svojim voljenim na teritoriji pod kontrolom ABiH, te da nisu bili prisiljeni da uđu u autobuse, kako je to zaključila Većina. Osim toga, Deronjić je potvrdio da je stanovništvo, bosanski muslimani, bilo “u velikoj mjeri” prevezeno prema Kladnju na “korektan način”.[123]

46. U svjetlu gore navedenog, ja izražavam suprotan zaključak od zaključka Većine da je stanovništvo, bosanski muslimani iz Srebrenice, bilo prisilno premješteno iz Potočara.

(b)   Prisilno premještanje iz Žepe

(i)                Plan evakuacije Ratnog predsjedništva i političkog rukovodstva BiH

47. Što se tiče razgovora o evakuaciji bosanskih muslimana prije pada Žepe, Većina je zaključila da su oni bilo jedino prirodni imajući u vidu situaciju u enklavi i direktni rezultat akcija VRS u prethodnim mjesecima i sedmicama.[124] Ja se ne slažem sa ovim stavom. Zato što su, kako je gore navedeno, ljudi u stvari htjeli da odu iz Srebrenice već u ranim fazama sukoba.[125] Hamdija Torlak je svjedočio da je 65% stanovništva Žepe stiglo iz drugih sela RS i da su živjeli u “veoma lošim uslovima”.[126] Ljudi su željeli da odu, a tim zahtjevima se protivila ABiH.[127] Torlak je svjedočio “ljudi su htjeli da ode jer su bili pod opsadom. Prirodno je da su htjeli da odu”.[128]

48. Kada su se početkom jula pojačale borbe, održana je serija sastanaka između VRS i bosanskih muslimana o evakuaciji civilnog stanovništva Žepe.[129] Međutim, važno je podsjetiti da je do 13. jula,[130] kada je održan prvi sastanak, Palić već održavao konsultacije sa političkim rukovodstvom BiH u Sarajevu o mogućoj evakuaciji civilnog stanovništva.[131] U stvari, matreijalni dokazi potvrđuju da je već 9. jula bilo očigledno da su civilne vlasti imale namjeru da rasele stanovništvo iz enklave, jer su molili predsjednika BiH Aliju Izetbegovića i Delića da postignu hitan dogovor sa VRS i da se u tu svrhu otvori koridor.[132] Termin “raseliti” označava odstranjivanje stanovništva bez upotrebe prisile, za razliku od termina “evakuacija”.[133] Ovi pokušaji se spominju u izvještaju Živanovića Drinskom korpusu od 13. jula u kojem se navodi:

Smatramo da je rukovodstvo Žepe spremno za evakuaciju, ali da rukovodstvo u Sarajevu negativno utječe na njihovu odluku. Oni ih putem medija i u komunikaciji upozoravaju da ne prihvate srpsku propagandu i da će im međunarodna zajednica obezbijediti adekvatnu zaštitu.

Mi takođe procjenjujemo da muslimani u Žepi primjenjuju istu taktiku kao i u Srebrenici. Oni su vjerovatno odlučili da će za žene i djecu biti organizovana evakuacija kroz teritoriju RS i da sposobno stanovništvo treba da ilegalno pređe na muslimansku teritoriju. To je vjerovatno razlog zašto oni izbjegavaju sastanak, kako bi kupili vrijeme da evakuišu sposobne muškarce.[134]

49. Ovi razgovori u kojima je učestvovalo rukovodstvo BiH, dokumentovani su u korespondenciji između Izetbegovića i Delića od 18. jula, i između Izetbegovića i Mehmeda Hajrića od 19. jula.[135] Primjer je dokaz D00060 u kojem Izetbegović obavještava Delića o slijedećem:

1.      Upravo sam razgovarao sa generalom Smitom. Možda bi UNPROFOR mogao evakuisati žene, djecu i starce iz Žepe. Da li bi se složio s tim?

2.      Možda bismo u tom slučaju mogli ubaciti jednu brigadu (ili bataljon) vojnika u Žepu preko šumske staze i uspješnije nastaviti borbu.

….

4.      Ovdje je napravljen plan evakuacije za stanovništvo Žepe u slučaju da tačke 1. i 2. ne uspiju. Šaljem ti ga. Čekam tvoj odgovor o ovome.

Ova pisma jasno potvrđuju da je političko rukovodstvo pripremalo planove da se civilno stanovništvo povuče iz Žepe, i da su istovremeno koordinisane vojne aktivnosti kako bi se dalje vodile borbene akcije protiv VRS.[136]

50. Stoga, ne samo da je Ratno predsjedništvo u Žepi već bilo odlučilo da evakuiše civilno stanovništvo prije završnog vojnog napada na Žepu, već je i političko rukovodstvo BiH razgovaralo o takvom mogućem scenariju što, po mom mišljenju, ne vodi do zaključka da su u pregovorima sa VRS bosanski muslimani bili na bilo koji način prisiljeni da pristanu na evakuaciju civilnog stanovništva.

(ii)              Želja civilnog stanovništva da dobrovoljno napusti enklavu

51. Većina je zaključila da civilno stanovništvo nije imalo drugog izbora nego da napusti enklavu, nakon akcija VRS koje su dovele do pada Žepe, uključujući restrikcije humanitarne pomoći.[137] Suprotno Većini, ja smatram da dokazi u ovom predmetu sugerišu da je civilno stanovništvo napustilo enklavu svojom voljom. U gornjem tekstu je navedeno da su već početkom 1995, zbog neprekidnih borbi između VRS i ABiH, mnogi civili otišli iz enklave a da nisu tražili dopuštenje od lokalnih vlasti.[138] Kao što je dokumentovano dokazima, ABiH je u junu 1995. shvatila da ti dobrovoljni odlasci predstavljaju veliki problem jer su odlazili pripadnici ABiH i civili i nijedna mjera koju su preduzele vojne i civilne vlasti nije pomogla da se spriječi odlazak ljudi.[139] Palić je procijenio da bi morao svakodnevno hapsiti 300-400 ljudi kako bi spriječio nelegalne odlaske.[140] On je naglasio:

U ljetnim mjesecima (1995) kao da neki nepoznati talas prostruji među ljudima, i iznenada stvori euforiju da je najboje rješenje odlazak u Tuzlu. To bukvalno stvori nemir u čitavoj regiji, i tada je većina ljudi je spremna da ode.[141]

Želju stanovništva da ode je dijelilo i Ratno predsjedništvo u Žepi, koje se dogovorilo da civile treba evakuisati i da, zbog straha i nesigurnosti situacije, ostanak nije opcija.[142]

52. Pored toga, ja se ne slažem sa zaključkom Većine da su kuće bosanskih muslimana u Žepi mogle zapaliti jedino snage bosanskih Srba.[143] U stvari, Vijeće je saslušalo iskaze da su jedinice VRS palile sijeno ili kolibe - ne kuće - i da su zapaljeni stogovi sijena svojim dimnim signalima služili kao znak njihovog napredovanja, što je bilo neophodno imajući u vidu vrstu terena.[144] Dokazi su dalje potvrdili da je u mjestima gdje su se desili slučajni incidenti paljevine, Krstić čak zahtijevao da njegove jedinice postupaju odgovornije.[145] Imajući u vidu te dokaze, ja se ne slažem sa generalnim zaključkom Većine da je jedini razuman zaključak da su te kuće zapalile snage bosanskih Srba. Uz iskaz pukovnika Bakstera da “su mnoge kuće u plamenu u brdima očigledno zapalili bosanski muslimani prilikom odlaska” krajem jula 1995, po mom mišljenju, potrebno je izvesti druge razumne zaključke.

53. Ali takođe, u danima tokom evakuacije, razni ljudi su željeli da napuste enklavu i tu su želju jasno izrazili.[146] Po mom mišljenju, njihova želja da napuste grad, nije nešto što se razvilo neočekivano. Suprotno mišljenju Većine, ja ne mislim da se može utvrditi da ta želje nije bila iskrena. Baš suprotno, budući da je većina muškog stanovništva već bila pobjegla u šumu, pokušavajući da se probije na teritoriju pod kontrolom ABiH, nije bilo razloga da žene i djeca ostanu u Žepi. Odlazak žena, bosanskih muslimanki iz Žepe, po mom mišljenju, nije bio rezultat protivpravnih akcija VRS, već je bio rezultat dobrovoljnog izbora da se povuku na teritoriju pod kontrolom ABiH, a ne da dalje brane Žepu za koju su smatrali da nije bila poražena. U stvari, kada se radi o civilima iz Potočara, moj stav je taj da su žene i djeca, nakon što su njihovi muškarci dobrovoljno otišli, željeli da budu premješteni iz Žepe kako bi se ponovo spojili sa svojim muževima i očevima na teritoriji pod kontrolom ABiH. UNPROFOR je priznao u izvještaju od 26. jula da civili nisu bili prisiljeni da napuste grad, ali da je ta odluka bila dio sveopšte evakuacije enklave.[147] Dakle, što je najvažnije, postupak prevoza nije pratilo fizičko nasilje ni sila.

54. S tim u vezi, ja podsjećam na istoriju enklave Žepa. Ogromnu većinu stanovništva 1995. su, u stvari, činili raseljenici koji su iz drugih sela došli u Žepu zbog rata, i koji nisu bili rođeni u Žepi.[148] Ovim ljudima, koji nisu imali duge veze sa domovima i imovinom u enklavi, ostanak u Žepi je bio manje primamljiv. Konačno, kao i sa iskazima o Srebrenici, Vijeće je saslušalo iskaze evakuisanih koji su se narednih godina vratili u Žepu,[149] kao i iskaze onih koji su željeli da se vrate. [150]

55. Konačno, postoje iskazi deset porodica koje su u početku htjele da ostanu u Žepi u julu 1995, što je Optuženi prihvatio bez uslovljavanja.[151] Iskazom je utvrđeno da su na kraju svi napustili enklavu, ali činjenica da su ljudi mogli izraziti želju o tome da li da odu ili ostanu, je sasvim kontradiktorna zaključku Većine o prisilnom karakteru raseljavanja.

56. Ja potvrđujem da je Optuženi, sa pripadnicima VRS, bio prisustan evakuaciji Žepe, ali ja se ne slažem sa zaključkom Većine “da je on doprinio atmosferi zastrašivanja za vrijeme ovog procesa na način da je uperio pištolj u nebo, u namjeri da uplaši civile, bosanske muslimane”.[152] Prilikom zaključivanja Većina priznaje da “Optuženi nije otvoreno prijetio stanovnicima Žepe”,[153] ali se onda oslanja na iskaz Wood-a da je “veoma prijeteće” uperiti pištolj u nebo, i da “to nije normalno ponašanje jednog generala”.[154] Ja smatram da je važno na početku izjaviti da ja smatram da je Wood jedan od svjedoka izvan BiH koji nije bio potpuno objektivan u svom svjedočenju, kao što je ranije opisano u mojim uvodnim napomenama o ocjeni dokaza.[155] Dalje, Wood je bio veoma jasan o tome da Optuženi “nije uperio (pištolj) ni na koga”.[156] Tokom ispitivanja na sudu, Wood nije mogao pružiti razuman odgovor o tome zašto on, kao osoba koja se nekoliko puta sastala sa Optuženim, nije jednostavno zatražio od Optuženog da spusti pištolj jer ima utisak da time plaši ljude.[157] Osim toga, ja podsjećam na Wood-ov zaključak da situacija u Žepi predstavlja etničko čišćenje kojim je upravljao Optuženi, uključujući činjenicu da je Optuženi podigao svoj pištolj u vis; on je čak situaciju uporedio sa Holokaustom.[158] Ja smatram da je ovaj Wood-ov opis u potpunosti neumjesan jer on ne odražava stanje na terenu. Ja ne smatram da je prisustvo generala koji sa pištoljem stoji među 3000-4000 civila koje štiti general njihove ABiH predstavlja scenario koji se na bilo koji način može dovesti u vezu sa Holokaustom ili etničkim čišćenjem.

57. Po mom mišljenju, Optuženi je bio u Žepi u svojstvu profesionalnog vojnika. Vojnici obavezno nose oružje, a u ovom slučaju, on je nadgledao i pomagao evakuaciju civila bosanskih muslimana. U tom procesu, on je provjeravao da se stanovništvo bezbjedno preveze iz enklave i pazio je na oportunističke kriminalce. Iz dokaza je jasno da Optuženi nije nikada nikome prijetio niti je prisilio bilo kojeg civila, bosanskog muslimana, da uđe u autobus. U stvari, Torlak je svjedočio da se, dok je on učestvovao u pregovorima sa Optuženim, u Žepi nisu desila neborbena ubistva vojno sposobnih muškaraca.[159]

58. U svjetlu gore navedenih stavova moj stav je suprotan stavu Većine, jer smatram da je civilno stanovništvo Žepe imalo pravi izbor da li da ostane ili da ode i da stoga nisu bili prisilno premješteni iz enklave.

4.Učešće Optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva

59. Većina je zaklučila da je Optuženi bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata ubistva. Ja izražavam suprotno mišljenje, iz slijedećih razloga.

(a)   Obim udruženog zločinačkog poduhvata ubistva

60. Na početku, moram da izrazim svoje neslaganje sa zaključkom da “Snage bosanskih Srba nisu uložile stvarni napor da identifikuju ili registruju zarobljenike, bosanske muslimane – ili za razmjenu ili za identifikaciju osumnjičenih za ratne zločine”.[160] Većina je prihvatila Mladićev prijedlog na trećem sastanku u hotelu Fontana[161] da se provjere civili kako bi pronašli ratne zločince, međutim, Većina nije shvatila da se upravo to desilo kada je počelo odvajanje.

61. U Potočarima je VRS obavijestila zvaničnike Holandskog bataljona na terenu da će odvojiti muškarce kako bi ih pritvorili i saslušali u nastojanju da pronađu lica na spisku osumnjičenih ratnih zločinaca.[162] Taj spisak navodnih ratnih zločinaca datiran 12. juli 1995, predstavlja dio spisa u ovom predmetu.[163] Većina je zaključila da taj spisak nije imao legitiman cilj identifikovanja osumnjičenih ratnih zločinaca među muškarcima, bosanskim muslimanima u Potočarima, ali, po mom mišljenju, postojanje takvog spiska pokazuje da je odvajanje sposobnih muškaraca obavljeno u cilju identifikovanja osumnjičenih ratnih zločinaca i da je to legitimna procedura, u stvari, uobičajen postupak za vrijeme rata. S tim u vezi, ja podsjećam da dokazi takođe ukazuju na to da je sličan spisak koristio Optuženi prilikom ukrcavanja u autobuse u Žepi.[164]

62. Van Duijn, oficir Holandskog bataljona je svjedočio da “to što su Srbi tražili (potencijalne ratne zločince) je bilo sasvim logično objašnjenje.”[165] U stvari, u istrazi holandskog Parlamenta o Srebrenici, Van Duijn je svjedočio:

Priča koju je pričao srpski komandant o tome da se muškarci odvajaju, je uvijek bila zasnovana na izjavi da: Mi imamo spisak ratnih zločinaca i mi želimo da vidimo da li su ljudi koje odvojimo na spisku. Čim bi ljudi ostavili pasoše i ostale lične stvari, priča više nije bila o tome da su željeli da provjere identitet muškaraca. Tada sam srpskom komandantu ponovo predočio tu priču. Takođe sam ga pitao zašto ne dozvole muškarcima da zadrže pasoše. Rekao mi je da ih više neće trebati. Prethodno objašnjenje koje mi je bio dao prije dva dana sada više nije važilo… Tada (u dva naredna dana), vjerovao sam kada su Srbi govorili da odvajaju muškarce kako bi saznali da li su ratni zločinci. Ako razmislite o tome, mi to upravo radimo. Ako želite da sakupite informacije, morate odvojiti određenu grupu ratnih zarobljenika i zato iz čuvate odvojene kako biste saznali koje vam sve informacije mogu dati. Zato odvajanje muškaraca samo po sebi nije bilo neobično. Međutim, mi smo imali utisak da sa muslimanskim muškarcima neće biti postupano pristojno. Ali, kada pasoši više nisu bili potrebni, tada odjednom počinjete shvatati da će se desiti nešto užasno loše. Ali, u tom trenutku, činjenica da će većina njih biti ubijena je bila nezamisliva.[166]

Osim toga, ja se ne slažem sa Većinom o tome da je ostavljanje stvari izvan Bijele kuće nagovještavalo zlu namjeru.[167] Kako je naveo barem jedan svjedok, ako bi takvo naređenje bilo dato, ono bi bilo dato iz razloga sigurnosti i bezbjednosti.[168]

63. Dakle, postupak odvajanja muškaraca u Potočarima, barem na samom početku, ukazuje na legitiman cilj - traženje ratnih zločinaca - a nije pokazatelj plana da se počine ubistva. Dokazi o ovome se nastavljaju izvan Potočara jer “je dozvoljeno ženama i djeci i svima mlađim od 18 godina a koji su bili zatočeni na livadi Sandić da odu autobusima i kamionima”.[169] Činjenica da su mnogi muškarci nakon toga brutalno pogubljeni od strane nekih kriminalizovanih vojnika VRS je pokazatelj mogućeg početka ili početaka plana da se izvrše ubistva zatočenika koji su trebali biti provjereni za ratne zločine, kako to napominje Većina. Po mom mišljenju, taj plan da se počine ubistva je dijelila ta grupa koja se jasno može identifikovati. Ponovo, jedina veza Optuženog sa tom grupom je bila profesionalna linija komande.

64. Ja se slažem sa zaključkom Većine da je opšti plan da se počine ubistva sposobnih muškaraca iz enklave Srebrenica ostvaren vjerovatno u jutro 12. jula i da se “neminovno razvio između 12. i 13. jula i obuhvatio…muškarce, bosanske muslimane iz kolone”,[170] ali ja ne mogu da podržim zaključak Većine o obimu udruženog zločinačkog poduhvata, “da su ga dijelili brojni visokorangirani oficiri VRS, a izvršili bezbrojni pripadnici snaga bosanskih Srba”.[171]

65. Umjesto toga, dokazi upućuju na to da su na određenim mjestima, male grupe vojnika VRS počinile ubistva i vršili selekciju koga će ubiti. Dokazi u postupku pokazuju da su specifični lični motivi, kao npr, osveta bili razlog ubistava na različitim mjestima pogubljenja. U iskazu pred Vijećem se navodi:

U jednom malom objektu u Konjević Polju, usred razgovora o razmjeni ratnih zarobljenika, jedan pripadnik MUP-a iz Bratunca je rekao da je “on želi da ubije zarobljenike”.[172]

U skladištu u Kravici, dokazi pokazuju da su ubistva izazvana osvetom jer je jedan zarobljenik, bosanski musliman, uzeo pušku od pripadnika 2. odreda Šekovići i ubio jednog pripadnika srpskog MUP-a. Čuvari u Kravici su bili “uznemireni” pucnjavom izvana i rekli su da su ih napali bosanski muslimani”.[173] U stvari, Vijeće zaključuje da je “jedan zarobljenik, bosanski musliman, ubio Krstu Dragičevića i tom prilikom je Čuturić zadobio opekotine na šaci a da je taj incident prouzrokovao to da su srpski čuvari postali uznemireni i ljuti, što je dovelo do ubijanja velikog broja zarobljenika bosanskih muslimana ispred skladišta, kako je to opisao ZS-006”.[174] Ovaj incident se jasno odnosi na jednu grupu koja se odmetnula. U zaključcima Vijeća, ovo se odnosilo na najmanje 600-1000 ubijenih lica – dakle, značajan broj od ukupnog broja.[175]

U supermarketu u Kravici, snage bosanskih Srba su pitali za lica iz određenih sela “kao npr. Glogova i Osmaci” – o ovome su tokom ovog suđenja svjedočila tri svjedoka u odvojenim iskazima, na tri mjesta u Bratuncu, jednom u autobusima i jednom u hangaru iza škole Vuk Karadžić, a jednom u kamionu zarobljenom pored “garaže Vihor”.[176]

Slično, u školi Petkovci, vojnici u ušli i pitali za zarobljenike iz određenih sela.[177]

U školi Luke, dovedena je jedna djevojka bosanska muslimanka od oko 17. godina, na mjesto gdje je ZS-017 bio zarobljen u noći 13. jula 1995 i od nje je traženo da identifikuje neke muškarce, bosanske muslimane.[178]

66. Ja podsjećam da ta osveta čini zločin ubistva i da odmazda u Kravici predstavlja izuzetno nesrazmjeran i neprikladan “odgovor”, ali da bi se razumio obim udruženog zločinačkog poduhvata ubistva, ne mogu se ignorisati činjenice koje opisuju specifične primjere tih ubistava. Po mom mišljenju, dokazi jednostavno ne podržavaju zaključak da su ubistva obuhvatala plan široke mreže snaga bosanskih Srba; umjesto toga, jasno je da se radilo o grupi kriminalizovanih vojnika VRS koji su iskoristili priliku da se osvete nakon godina teškog rata, neki vjerovatno da osvete smrt svojih rođaka. Umjesto tih činjenica, zaključak Većine o opštem planu se prevashodno oslanja na svjedočenje Momira Nikolića o tome da je bilo “poznato” da će ti muškarci biti ubijeni – Nikolićevo saznanje potječe od toga kako je razumio jedan razgovor koji je čuo u ponoć 13-14. jula 1995.[179]

67. Suprotno zaključku Većine o sveobuhvatnom planu ubistva koje je imalo rukovodstvo VRS, Vijeće je saslušalo iskaze da su pripadnici VRS – uključujući Optuženog – u više navrata aktivno razmatrali razmjenu ratnih vojnih zarobljenika i to ne samo prije ubistva, već i u narednim danima i sedmicama. Prije svega, konstatuje se da:

Dana 13. jula “Malinić je izdao naređenje svojim vojnicima da registruju zarobljenike prema pravilima vojne policije i skoro svi zarobljenici su popisani”;[180]

Takođe, ujutro 13. jula, “Beara je poslao četiri autobusa, dva kamiona i jedan kamion sa prikolicom u “Kasabu” za prevoz zarobljenih muslimana “koji će biti poslani u logor u selu Batković gdje će biti izvršeno odvajanje ratnih zločinaca (sic) od običnih vojnika”;[181]

Uveče 13. jula, “Jasikovac je rekao pripadnicima vojne policije da treba da obezbjeđuju zarobljenike koji će stići u školu. Prema Jasikovcu, zarobljenici će “najvjerovatnije” slijedećeg dana otići u Tuzlu;[182]

Ujutru 14. jula, “(Drago) Nikolić je sa sastanka izašao ljut, i rekao Birčakoviću da je saznao da će doći neki ljudi za razmjenu i da Birčaković treba da vozi Nikolića u hotel Vidikovac”;[183]

Dana 15. jula je u školu Grbavica “stigla delegacija oficira a viđen je Mladić kako ulazi u sportsku dvoranu. Zarobljenicima je rečeno da se pripreme jer će biti odvedeni u kolektivni centar Batković.[184]

68. Međutim, usprkos potvrđujućem iskazu da su obavljene razmjene ratnih vojnih zarobljenika, Većina se ponovo oslanja na iskaz Momira Nikolića i iz toga izvodi zaključak da su svi razgovori i obećanja snaga bosanskih Srba data 13. jula 1995. bile notorne laži.[185] Ja ne podržavam takav zaključak jer je jasno da neki pripadnici snaga bosanskih Srba, uključujući rukovodstvo VRS, nisu podržavali bilo kakav udruženi zločinački poduhvat ubistva. Posebno, ja podsjećam na zaključke Vijeća o Srećku Aćimoviću. Iz iskaza je jasno da on nije znao za bilo kakvav plan kada je bio upozoren na činjenicu da su u školi Ročević zatočeni muškarci uveče 14. jula 1995.[186] Njegova prva reakcija je bilo iznenađenje stanjem stvari u vezi zarobljenika i vojnika na toj lokaciji, te je stoga kontaktirao Komandu Zvorničke brigade.[187] Tokom razgovora sa Popovićem, rečeno mu je da “ne treba da to doživljava tako dramatično” i da će zatvorenici biti razmijenjeni ujutro.”[188] Kasnije, kada mu je Popović naredio da dovede muškarce “za pogubljenje zatvorenika”, Aćimović je nakon konsultacije sa Vujom Lazarevićem, pomoćnikom komandanta bataljona za moral i vjerska pitanja i Mitrom Lazarevićem, oficirom za opšte poslove, glatko odbio da to učini.[189] Dalji dokazi pokazuju da su Popović i ostali pokušavali da regrutuju “dobrovoljce” da izvrše takve radnje[190] – dužnost koja ne bi bila potrebna da je čitavo rukovodstvo VRS, ili njegov veći dio, podržalo jedan takav zločinački poduhvat. Ovaj iskaz potvrđuje ne samo da neki pripadnci VRS nisu bili obaviješteni o tom “opštem planu”, već i to da, kada su o njemu bili obaviješteni, neki nisu podržali takve zločinačke aktivnosti.

69. Pored toga, mora se uzeti u obzir da zaključak Vijeća obuhvata najmanje Bratunačku brigadu i njen bataljon vojne policije koji su imali zadatak da štite zatvorenike od civilnog stanovništva budući da je nekoliko svjedoka svjedočilo o “atmosferi mržnje u Bratuncu u tom periodu”.[191] Slično tome, vojna policija je bila raspoređena kako bi zaštitila zatvorenike od “oko 100 lokalnih stanovnika, od kojih su neki bili naoružani” a koji su se okupili ispred škole Grbavci i govorili da “sve zatvorenike treba ubiti”.[192] Ovaj iskaz se slaže sa iskazom u spisu da je VRS shvatala važnost razmjene zarobljenika, imajući u vidu rat i pregovore o Žepi – pregovore koji su zavisili od sporazuma o razmjeni zarobljenika.[193] Stoga, razumno je vjerovati da bi rukovodstvo VRS nastojalo da ratne vojne zarobljenike sačuva žive kako bi ih dalje razmijenila. U stvari, iskaz pokazuje da su mnogi muškarci, bosanski muslimani, uspješno razmijenjeni kao ratni vojni zarobljenici u julu 1995. i kasnije.[194] To direktno pokazuje, po mom mišljenju, da nisu svi vojnici VRS učestvovali u operaciji brutalnog ubijanja. Suprotno Većini, ja smatram da su tamo bili takođe vojnici koji su bili dobronamjerni i koji su se pridržavali zakona, a koji su postupali prema standardnim procedurama koje obuhvataju poštovanje međunarodnih zakona o ratnim vojnim zarobljenicima.[195]

70. Prije svega, mnoge činjenice proistekle tokom ovog suđenja, protivrječne su sveobuhvatnom planu ubistva, kako je to zaključila Većina. Na primjer, ako je u to vrijeme važio jedan krovni, sveobuhvatni plan VRS da se ubiju sposobni muslimanski muškarci iz Srebrenice i Žepe, tada nije bilo potrebno ulagati napor da se zarobe muškarci iz kolone niti da ih se ohrabri da se predaju kako bi se sačuvali živi u zatočeničkim centrima, a onda ih premjestiti na druge lokaciji, posebno u okolnostima nedostatka goriva. Ja dalje podsjećam na brojne primjere u spisu ovog predmeta o tome da su vojnici VRS davali hranu i vodu ratnim vojnim zarobljenicima.[196]

71. Što se tiče muškaraca koji su krenuli iz Šušnjara, Franken je svjedočio da je VRS bila opremljena na način da “ako su htjeli da ubiju sve u toj koloni, to su mogli uraditi”.[197] Imajući u vidu takav kapacitet VRS, broj ubijenih muškaraca, iako velik, ne može sam stvoriti neophodan zaključak o sveobuhvatnom zločinačkom poduhvatu ubistva; kako je gore navedeno, ostatak dokaza ne pokazuje da je čitava VRS dobrovoljno učestvovala u takvom planu. Stoga, na osnovu dokaza predočenih u ovom predmetu, ja se ne slažem da je udruženi zločinački poduhvat ubistva obuhvatio sve snage bosanskih Srba; umjesto toga, oni pokazuju da učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ubistva čine jednu malu, ograničenu, neidentifikovanu grupu nitkova pripadnika VRS, vođenih svojim ličnim motivima, koji su iskoristili situaciju u kojoj su se zatekli 12-13. jula 1995.

(b)   Ne postoji tražena namjera Optuženog

72. U skladu sa mojim prethodnim zaključcima, smatram da je Većina pogriješila prilikom zaključivanja da je Optuženi učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva. Dokazi ne podržavaju van razumne sumnje tvrdnju da je on dijelio genocidnu namjeru ili namjeru da pomogne udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva.

73. Bez bilo kojeg predočenog dokaza u toku ovog postupka o pismenom planu udruženog zločinačkog poduhvata ubistva, ili bilo kojeg iskaza ili direktnih izjava koji pokazuju takvu namjeru, Većina se oslanja na posredne dokaze i izvlači zaključke o kažnjivosti mens rea. Prije svega, Većina se oslanja na svjedočenje određenih svjedoka koji su osuđeni za zločine koji proističu iz događaja navedenih u Optužnici.[198] Kako sam navela u gornjem tekstu, ja se ne mogu osloniti na svjedočenje tih svjedoka, stoga ja smatram da je nemoguće izvesti zaključak o zločinačkoj namjeri ovog Optuženog, na osnovu njihovih svjedočenja.[199] Po mom mišljenju, takav zaključak o namjeri se ne može izvesti van svake razumne sumnje, naročito kada druga djela Optuženog protivrječe takvoj namjeri.

74. S tim u vezi, dokazi pokazuju da Optuženi nije učestvovao u bilo kakvom udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva, niti postoji dokaz koji pokazuje da je on bio svestan radnji svojih podređenih.[200] On očigledno nije prisustvovao događajima koji su se odvijali u Srebrenici.[201] Kako su pokazali Djela i Ponašanje Optuženog,[202] izvještaji o radnjama, saznanjima i kretanju Optuženog od 10-12. jula 1995 su oskudni.[203] Ja podsjećam na izvještaje koji pokazuju da je Optuženi 10. jula 1995. razgovarao sa Žanvijeom o napadima VRS na UNPROFOR; Optuženi je odgovorio da o tome nema informacija – što je Većina okarakterisala kao „negiranje“ bez daljeg obrazlaganja – i izjavio je da je proslijedio informacije Mladiću koji je „iskoristio svoj uticaj da smiri situaciju“.[204] Nakon toga, 12. jula 1995, ustanovljeno je da je Optuženi bio u Bijeljini gdje je organizovao prevoz 1000-1300 vojnika ABiH u kolektivni centar i izdao bezbjednosnu uzbunu o koloni muškaraca u pokušaju proboja, kada su ustanovili da su u koloni pripadnici ABiH.[205] Najupečatljivije u ovom dijelu je to što u ovom postupku nema dokaza o tome gdje je Optuženi bio, niti ima dokaza o tome šta je radio tog kritičnog dana 11. jula 1995. Dana 13. jula 1995, ustanovljeno je da je Optuženi bio uključen u pregovore o evakuaciji Žepe i o razmjeni ratnih vojnih zarobljenika.[206]

75. Za vrijeme i nakon počinjenih ubistava, Optuženi je bio ozbiljno uključen u operacije u Žepi, i bio je usredotočen na pregovore o evakuaciji civilnog stanovništva i predaji ili zarobljavanju vojnika ABiH i razmjeni.[207] Dokazi jasno pokazuju da je najmanje do 13. jula Optuženi mislio da će zarobljeni muškarci biti poslani u kolektivni centar Batković na razmjenu.[208] Od tog datuma, mi ne znamo više o njegovim saznanjima osim da je odgovorio da „se odustalo“[209] od ideje da se premjeste tamo. Ovo ne pokazuje van razumne sumne da je on znao da će muškarci biri ubijeni; osim toga, ne pokazuje da je on ikada imao namjeru da se uključi u udruženi zločinački poduhvat ubistva.

76. U ovoj fazi, Većina se ozbiljno oslanja na to da Dokaz P00125 pokazuje da je Optuženi predložio da se preduzmu aktivnosti u vezi više od 1000 bosanskih muslimana zarobljenih u zoni Kasabe.[210] Imajući u vidu Dokaz P00125, ja izražavam suprotno mišljenje u pogledu prihvatljivosti i korištenja dokumenta koji je veoma sporan. Nedosljednosti koje Većina ne smatra problematičnim, po mom mišljenju bacaju sumnju na pouzdanost dokumenta – naročito, jer su ga Savčić i Malinić doveli u pitanje budući da sadrži naređenje i prijedlog što je nelogično; osim toga, Savčić se nije mogao sjetiti da ga je napisao,[211] a Malinić se ne sjeća da ga je primio; činjenica je da nije bio potpisan. Prilikom donošenja važnog zaključka ja se ne bih oslanjala na ovaj dokument, kako je to učinila Većina.[212]

77. Čak i kad bi prihvaćen kao pouzdan, on ne pokazuje poznavanje “podlog plana”, kako je navedeno u zaključku Većine, i da to što je “Optuženi predlagao mjere, po mišljenju Većine, odražava koordinisani pokušaj da se prikrije podao plan o kojem su razmišljali učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ubistva”.[213] Ja se sa tim ne slažem. Prilikom čitanja, dokument pokazuje samo prijedlog Optuženog da se preduzmu mjere po pitanju ratnih vojnih zarobljenika za koje se smatralo da su iz 28. divizije;[214] dužnost da daje prijedloge u vezi ratnih vojnih zarobljenika je u potpunosti u skladu sa legitimnom ulogom Optuženog u razmjeni ratnih vojnih zarobljenika.[215] Kada je pregledao dokument, Malinić je svjedočio:

Ja ne znam zašto je to tako važno. Možda je moje shvatanje suviše usko, ali ja u ovom naređenju ne vidim ništa pogrešno. U ovom prijedlogu/naređenju ja ne vidim ništa loše po pitanju vremena ili zone ratnih dejstava (sic). Sve naoružane snage u svijetu rade na isti način.[216]

78. Budući da je Optuženi učestvovao u pregovorima u Žepi 13. jula, ja moram da donesem razuman zaključak da je Optuženi pokušavao da obezbijedi da VRS sačuva ove vojne ratne zarobljenike za posebne svrhe tokom pregovora o Žepi koji su već trajali, tako da bi oni mogli biti predati UNPROFOR-u ili poslani u kolektivni centar Batković gdje bi mogli biti razmijenjeni sa ratnim vojnim zarobljenicima iz drugih dijelova BiH. U stvari, ovaj broj se slaže sa Dokazom D00049 u kojem Optuženi, kasno uveče istog dana, traži smještaj za te muškarce i predlaže mjesto na kojem bi se moglo smestiti barem 800 ratnih vojnih zarobljenika.[217] Sedmicu dana kasnije, na sastanku na Sarajevskom aerodromu 20. jula, u sporazumu o razmjeni zarobljenika se naročito navode “novi zarobljenici iz Srebrenice”.[218] Privremeni sporazum sklopljen 25. jula 1995. naročito navodi da će “UNPROFOR morati obezbijediti razmjenu svih ratnih vojnih zarobljenika na obje strane (500-1000 osoba).”[219] Imajući u vidu konzistentnost njegovih djela u obezbjeđivanju tih ratnih vojnih zarobljenika i neprestane pokušaje da te zarobljenike iskoristi za razmjenu, ja smatram da je takođe razumno da je Optuženi vjerovao da su ti muškarci živi i dosupni za razmjenu i da nije bio obaviješten o masovnim ubistvima koja su se desila. Pored toga, razumno je da se vjeruje da su učesnici udruženog zločinačkog poduhvata ubistva takva djela krili od svojih nadređenih – uključujući Optuženog – jer su mogli preduzeti mjere protiv njih. Kriminalna djela, po svojoj prirodi, najčešće nisu javna.

79. Dalje, u spisu se pokazuje da su druge radnje i instrukcije Optuženog protivrječne genocidnoj namjeri ili namjeri da počini ubistva. Većina se u velikoj mjeri oslanja na Dokaz P00488 jer je u dokumentu pročitala da su civili, bosanski muslimani, planirane žrtve.[220] Međutim, s obzirom na to da je cilj njegovog obavještajnog odjeljenja bio taj da bude korak ispred ABiH,[221] druga razumna interpretacija ovog dokumenta je ona na koju ukazuje Optuženi u svojim podnescima – da je on predlagao uništenje praznih lokacija koje su identifikovane kao moguće lokacije na koje se može premjestiti stanovništvo bosansih muslimana uključujući vojnike ABiH.[222] Mnoštvo naređenja i uputstava Optuženog nemaju nikakav fokus na civilno stanovništvo. U stvari, nekoliko njegovih direktiva, prije i poslije izdavanja Dokaza P00488, ukazuju na iskazani oprez u cilju zaštite civilnog stanovništva u borbenim dejstvima. Na primjer:

Dana 9. jula 1995, u naređenju predsjednika koje je Optuženi prenijeo navodi se da se “mora obezbijediti puna zaštita pripadnicima UNPROFOR-a i civilnom muslimanskom stanovništvu te da im se garantuje sigurnost u slučaju prelaska na teritoriju Republike Srpske”, i, s tim u vezi, Krstiću je bilo naređeno da izda naređenje podređenim jedinicama da izvrše naredbu predsjednika.[223]

Dana 25. jula 1995, kada su ratni bojni zarobljenici izašli iz autobusa, Optuženi je izdao usmeno naređenje da se obezbijedi njihova zaštita i naredio je Čarkiću da sastavi izvještaj kako bi se obezbijedila zaštita, uključujući obroke, medicinsku njegu, mogućnost molitve i registraciju MKCK.[224] Kada su se zarobljenici žalili da su opljačkani, Optuženi je otvorio istragu.[225]

Pored toga, Optuženi je dostavio Glavnom štabu VRS sporazum o prekidu vatre postignut u oktobru 1995, u kojem se obezbjeđuje “humano postupanje sa svim civilima i ratnim zarobljenicima.[226]

Takvi specifični primjeri svjedoče protiv zaključka o krivici mens rea Optuženog, kako je zaključila Većina.

5.   Ubistva Hajrića, Palića i Imamovića

80. U pogledu ubistva Hajrića, Palića i Imamovića iz Žepe, Većina je zaključila da je njihovo ubistvo “slučaj namjernog uništenja ograničene grupe ljudi” čiji je nestanak utjecao na preživljavanje čitave grupe budući da su oni uživali status “branilaca bosanskih muslimana istočne BiH”. Većina stoga zaključuje da su snage bosanskih Srba ubile te osobe sa specifičnom genocidnom namjerom uništenje dijela stanovništva bosanskih muslimana.[227]

81. Ja izražavam suprotno mišljenje od zaključka Većine. Na početku podsjećam da ne postoje dokazi o namjeri Optuženog da cilja na ta lica kao vođe zajednice; u stvari, Optuženi je lično udaljio Hajrića iz autobusa u Bokšanici, jer je, kako je izjavio, jedini razlog za to bio taj “da je on vojno sposoban”.[228] Dok, po mom mišljenju, kasnija ubistva Hajrića, Palića i Imamovića vjerovatno imaju veze sa njihovim funkcijama, u ovom konkretnom slučaju radilo se o jednom vojnom i dva politička rukovodioca. Ovo je naročito važno kada se ima u vidu da snage bosanskih Srba nisu ubile čitavo rukovodstvo iako su imali priliku da to urade. Hamdija Torlak, predsjednik Izvršnog odbora Žepe, bio je u istom zatvoru kao i Hajrić i Imamović, ali on nije ubijen već je razmijenjen sa preostalim zatvorenicima u januaru 1996.[229] Očigledno je da je VRS zarobila Hajrića, Palića i Imamovića zbog njihovih funkcija u Žepi, ali ja smatram da se veoma malo zna o okolnostima i razlozima za njihovo ubstvo. Ono što Vijeće zna o tome pokazuje da su dokazi veoma slabi, jer se uglavnom zasnivaju na iskazima svjedoka, među kojima se dva svjedoka pozivaju na glasine, a jedan je u izvjesnoj mjeri kontradiktoran o tome šta se desilo Paliću.[230] Nijedan od iskaza ne baca svjetlo na konkretne okolnosti njhovog ubistva. Osim toga, posebno u slučaju Palić, Palić je bio čuvan živ nakon događaja u Žepi.[231] Dakle, po mom mišljenju, zaključak da su oni ubijeni u namjeri da se uništi dio zaštićene grupe je pretjeran .

82. Po mom mišljenju, njihovo ubistvo se može pripisati dobro poznatom neprijateljstvu između bosanskih Srba i muslimana, koje je u ovom slučaju moglo biti uvećano željom da se naplate stari računi protiv uglednih ljudi suprotne strane poslije nekoliko godina žestokog oružanog sukoba i decenijske mržnje između bosanskih muslimana i Srba. Budući da nema dovoljno dokaza o ubistvu Hajrića, Palića i Imamovića da bi se mogli pripisati neprijateljskoj namjeri, ja ne zaključujem, na osnovu dostupnih dokaza, da su ta trojica izabrani kako bi bili ubijeni zbog utjecaja koji bi njihov nestanak imao na preživljavanje grupe. Zato ja zaključujem da se ubistvo trojice muškaraca ne može pripisati zločinu genocida već oportunističkim ubistvima koja su izvršila nepoznata lica u haosu rata. Na kraju, oportunistička ubistva, kako i sama riječ znači, nisu planirana već se izvršavaju kada se za to ukaže prilika.

83. Shodno tome, ja ne mogu zaključiti da je specifična genocidna namjera uništenja grupe stanovništva bosanskih muslimana u vezi ubistava trojice muslimanskih lidera dokazana van razumne sumnje, i zato ja izražavam suprotno mišljenje od zaključka Većine u ovom predmetu.

6.   Ukupan broj ubijenih

84. Kada se radi o ukupnom broju ubijenih u incidentima iz Presude, ja se slažem sa zaključkom Vijeća na temelju iskaza svjedoka i materijalnim dokazima koji podupiru taj broj.[232] U spisu postoji dokaz koji upućuje na to da je u izvjesnom broju masovnih grobnica pronađeno nekoliko stotina tijela sa svezanim rukama i povezima preko očiju. Ja mogu da zaključim van razumne sumnje da su te ljude ubili pripadnici snaga bosanskih Srba. Međutim, bez daljih forenzičkih dokaza za izvjestan broj za koji ne postoje jasni dokazi, ja nisam ubijeđena van razumne sumnje da smrti ispunjavaju elemente ubistva. Dokazi u ovom predmetu pokazuju da su mnogi iz kolone ubijeni u borbi – moguće oko 3000 muškaraca.[233] Stoga, zahvaljujući tim dokazima koji navode drugačije uzroke smrti u tom trenutku kako na to podsjeća Vijeće – uključujući ubistva u borbi, samoubistva, u borbenim i prirodnim okolnostima[234] – ja ne mogu zaključiti van razumne sumnje da su oni bili žrtve ubistava koje su izvršile snage bosanskih Srba, i zato ja izražavan supotno mišljenje od zaključka Većine da su ti uzroci smrti “ u priličnoj manjini”.[235] Kako je navedeno u presudi:

Vijeće nema dokaze na osnovu kojih može zaključiti da te smrti čine manji broj nestanaka sa područja Srebrenice.[236]

7.   Zaključak

(a)   Optužbe o prisilnom premještanju

85. Ja izražavam mišljenje suprotno zaključku Većine da je između snaga bosanskih Srba i rukovodstva RS postojao udruženi zločinački poduhvat nasilnog premještanja stanovništva. Ja ne smatram da je postojala zajednička nakana da se počini taj zločinački poduhvat, već smatram da je stanovništvo željelo da napusti enklave i da je uz pomoć ABiH i Ratnog predsjedništva Žepe pregovaralo o evakuaciji ljudi zbog ratne nužde. Zbog toga, ja ne smatram da je bilo kakvo “prisilno premještanje” doprinijelo donošenju zaključka o genocidu ili zavjeri da se počini genocid. Ja takođe ne smatram, na osnovu svih dokaza u spisu, da su snage bosanskih Srba prognale civile, bosanske muslimane iz Srebrenice i Žepe sa traženom posebnom namjerom. Ja nisam zaključila da se ovdje radi o osnovnom zločinu prisilnog premještanja ili udruženog zločinačkog poduhvata prisilnog premještanja stanovništvo enklava; ja takođe ne smatram da je Optuženi krivično odgovoran za ova kretanja prema bilo kojem modalitetu odgovornosti.

(b)   Priroda udruženog zločinačkog poduhvata ubistva

86. Osim toga, ja smatram da je udruženi zločinački poduhvat ubistva muškaraca, bosanskih muslimana, nastao spontano 12-13. jula 1995, ali ja izražavam suprotno mišljenje zaključku Većine da udruženi zločinački poduhvat ubistva predstavlja “veoma oraganizovanu operaciju ubijanja koju su izradili i dijelili mnogi visoko rangirani oficiri VRS, a izvršili nebrojeni pripadnici snaga bosanskih Srba.[237] Po mom mišljenju, “spontanost” udruženog zločinačkog poduhvata, koji je pozivao volontere da izvrše ubistva, takođe vodi do razumnog zaključka da je on nastao u jednoj malog grupi pojedinaca koja je djelovala neovlašteno i tajno. Međutim, ja smatram da je ubistvo trojice muslimansih lidera odvojeno od udruženog zločinačkog poduhvata i da je počinjeno od strane oportunističkih pojedinaca u nepoznato vrijeme, vjerovatno dugo nakon događaja u Srebrenici i Žepi.

(a)   Odgovornost Optuženog za ubistvo

87. Osim toga, ja smatram da ne postoje dokazi o značajnom doprinosu Optuženog u udruženom zločinačkom poduhvatu ubistva, niti da postoji tražena namjera udruženog zločinačkog poduhvata “da se počini zločin”. Stoga, ja ne smatram da je Optuženi bio pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata ubistva, te stoga zaključujem da on nije odgovoran za djela zajedničke nakane udruženog zločinačkog poduhvata ubistva. Budući da Optuženi nije bio član udruženog zločinačkog poduhvata, ne postavlja se pitanje njegove odgovornosti za zločine izvan zajedničke nakane UZP koji su bili prirodna i predvidiva posljedica UZP. S tim u vezi, ja ne smatram da dokazi podržavaju tvrdnju da je Optuženi direktno počinio, planirao, podsticao, naredio ili na drugi način pomagao ili podržavao planiranje, pripremu i izvršavanje tih zločina.

(c)   Zaključci o pojedinačnim tačkama Optužnice

88. U pogledu Tačke 1. (genocid), ja smatram da Optuženi nije imao traženu namjeru da izvrši genocid. Osim toga, budući da sam zaključila da Optuženi nije bio odgovoran za ubistvo i da nije postojalo prisilno premještanje iz Srebrenice i Žepe i loše postupanje prema civilnom stanovništvu, stoga ne postoji osnova za zaključak da je Optuženi počinio bilo koje djelo genocida kako je navedeno u Članu 4(2) Statuta a kako je navelo Tužilaštvo u Optužnici. Stoga ja zaključujem da Optuženi ne snosi krivičnu odgovornost za zločin genocida, kako je navedeno u Tački 1. Optužnice. Ja želim da naglasim da u tekstu zaključka o krivičnoj odgovornosti Optuženog ja je postavljam pitanje da li je počinjen genocid nakon pada Srebrenice.

89. Budući da Optuženi nije imao traženu namjeru da izvrši genocid, ne može se utvrditi da je krivično odgovoran za zavjeru da se počini genocid prema Tački 2. Optužnice.

90. Optuženi nije odgovoran za ubistvo po bilo kojem modalitetu odgovornosti. Iz toga slijedi da on treba biti oslobođen optužbe za ubistvo kao zločin protiv čovječnosti, i za kršenje zakona i običaja rata, po tačkama 4. i 5. Optužnice. Budući da Optuženi nije odgovoran za ubistvo, on se ne može smatrati odgovornim za istrebljenje kao zločin protiv čovječnost po tački 3. Optužnice, jer istrebljenje pretpostavlja ubistvo ogromnih razmjera.

91. Ja sam u gornjem tekstu zaključila da Optuženi nije odgovoran za premještanje civila, bosanskih muslimana iz enklave Srebrenice i Žepe prod bilo kojim modalitetom odgovornosti. Iz toga slijedi da Optuženi nije krivično odgovoran za zločin nehumanog djela nasilnog premještanja kao zločin protiv čovječnosti pod tačkom 7.

92. U Optužnici se navodi da je Optuženi odgovoran za zločin protjerivanja koji je izvršen na slijedeći način: (a) ubistva civila, bosanskih muslimana, (b) okrutno i nehumano postupanje sa civilima, bosanskim muslimanima, (c) terorisanje civila bosanskih muslimana u Srebrenici i Potočarima, (d) uništavanje lične imovine i stvari koji su pripadale bosanskim muslimanima i (e) prisilno premještanje bosanskih muslimana iz Srebrenice i Žepe. Budući da ja ne smatram da je Optuženi krivično odgovoran za zločin ubistva, ja ne smatram da je on odgovoran za zločin progona ubistvom civila bosanskih muslimana. Budući da sam zaključila da nije postojalo prisilno premještanje iz Srebrenice i Žepe, ja ne smatram da je Optuženi odgovoran za progon prisilnim premještanjem bosanskih muslimana iz Srebrenice i Žepe. Po mom mišljenju on ne može biti odgovoran za progon jer ja ne smatram da je postojao plan o okrutnom i nehumanom postupanja sa civilima ili terorisanju civila u Srebrenici i Žepi. Budući da on nije učestvovao niti u jednom od gore navedenih zločina, UZP prisilnog premještanja ili UZP da se počini ubistvo za koje se tereti, ne postoji osnov da se on proglasi krivično odgovornim za zločin progona uništavanjem lične imovine i stvari koje pripadaju bosanskim muslimanima.

93. Na osnovu svih dokaza u spisu, ja nisam u potpunosti ubijeđena da je Optuženi kriv za optužbe za koje se tereti u Optužnici i stoga smatram da optuženi Zdravko Tolimir NIJE KRIV prema članu 7(1) Statuta po slijedećim tačkama optužnice:

Tačka 1: Genocid prema Članu 4(3)(a) Statuta;

Tačka 2: Zavjera da se počini genocid prema Članu 4(3)(b) Statuta;

Tačka 3: Istrebljenje, zločin protiv čovječnosti prema Članu 5(b) Statuta;

Tačka 4: Ubistvo, zločin protiv čovječnosti prema Članu 5(a) Statuta;

Tačka 5: Ubistvo, kršenje zakona i običaja rata prema Članu 3 Statuta;

Tačka 6: Progon, zločin protiv čovječnost prema Članu 5 (h) Statuta;

Tačka 7: Nehumana djela prisilnog premještanja, zločin protiv čovječnosti prema Članu 5(i) Statuta.

94. Kako je navedeno u Optužnici, ja se slažem sa Većinom da Optuženi NIJE KRIV po Tački 8 (deportacija).

95. S obzirom na zaključke iz gornjeg teksta, ja bih Optuženog Zdravka Tolimira OSLOBODILA po svih osam (8) tačaka Optužnice.

8.   Izdvojeno mišljenje sudije Nyambe

1.      Tijela devet muškaraca, bosanskih muslimana, pronađena pored baze UN

96. Kako je navedeno u Optužnici, Vijeće nema dovoljno pouzdanih dokaza da bi utvrdilo da se ubistvo devetorice muškaraca u Potočarima može pripisati, van razumne sumnje, snagama bosanskih Srba. Ja podsjećam da je iz spisa jasno da je tih dana u Potočarima bilo oko 25000-30000 ljudi, i da je bilo ko od njih mogao prouzrokovati smrt tih devet muškaraca. U stvari, gotovo ništa se ne zna o okolnostima njihove smrti.

97. Ono što je Vijeću poznato, uglavnom je zasnovano na svjedočenjima Johannesa Ruttena. Mora se navesti, u skladu sa mojim suprotim mišljenjem,[238] da Ruttenov iskaz izaziva veliku brigu. U ovom slučaju, Rutten, pripadnik mirovne misije plavih šljemova je upravo uništio dokaze koji su neophodni da bi se na odgovarajući način dokumentovalo nasilje navedeno u izvještaju; a njegovi razlozi za izdavanje naređenja za uništenje dokumenata izaziva veliku sumnju.[239] Takođe je zabrinjavajuće da su fotografije devet tijela koje su poslane na razvijanju u laboratoriju u Holandiji uništene pod čudnim i nepoznatim okolnostima; Vijeću je predočeno nezadovoljavajuće objašnjenje da “nešto se bilo desilo tokom razvijanja i fotografije nisu nikada razvijene ni viđene”.[240] Imajući sve to u vidu, ja mogu samo da zaključim da Ruttenov iskaz o devet tijela postavlja više pitanja nego što daje odgovora.[241]

Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu je mjerodavan engleski tekst.

Prisca Matimba Nyambe

Sudija

12. decembar 2011.

Hag, Holandija