Crkva koju Milo Đukanović naziva „CPC“ nikad nije bila autokefalna, niti je „ukinuta“ ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića

"Zna predsjednik Đukanović da je zakon, ovakav kakav je sad, usmjeren protiv Pravoslavne Crkve. On, s druge strane, ne zna i nisu ga dobro savjetovali oni koji su ga slagali, pa on to ponovio, da Crkva u Crnoj Gori, koju pogrešno naziva 'CPC', nikad nije bila autokefalna, niti je ukinuta ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića", navodi se u saopštenju iz Mitropolije crnogorsko-primorske.

Saopštenje prenosimo u celosti:

U pravu je predsjednik Đukanović da se pitanje slobode vjeroispovijesti tiče državne stabilnosti, demokratskog ustrojstva i sveukupnog crnogorskog identiteta. Zato je bilo važno da su on i Vlada Crne Gore prvjenstveno učinili napor da sprovedu najšire moguće konsultacije sa svim relevantnim subjektima (svi će se valjda saglasiti da je Pravoslavna Crkva tu najvažnija, jer se Zakon u najvećoj mjeri na nju odnosi) i da u takvom procesu dođe do konsenzusa prihvatljivog za sve, a koji je u skladu sa Ustavom Crne Gore, ali i sa svim međunarodnim dokumentima koja uređuju pitanje slobode vjeroispovijesti. Mitropolija, po ko zna koji put, ponavlja da nije protiv donošenja novog zakona, ali jeste i biće protiv, jednostranih aktivnosti crnogorskih vlasti po ovom pitanju.

Zna predsjednik Đukanović da je zakon, ovakav kakav je sad, usmjeren protiv Pravoslavne Crkve. On, s druge strane, ne zna i nisu ga dobro savjetovali oni koji su ga slagali, pa on to ponovio, da Crkva u Crnoj Gori, koju pogrešno naziva ”CPC”, nikad nije bila autokefalna, niti je ukinuta ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića

Zna predsjednik Đukanović da je zakon, ovakav kakav je sad, usmjeren protiv Pravoslavne Crkve. To je javna tajna i ni on to ne krije u intervjuu, povodom koga reagujemo. On, s druge strane, ne zna i nisu ga dobro savjetovali oni koji su ga slagali, pa on to ponovio, da Crkva u Crnoj Gori, koju pogrešno naziva ”CPC”, nikad nije bila autokefalna, niti je ukinuta ukazom regenta Aleksandra Karađorđevića. Ta manipulacija se toliko odomaćila da se koristi kao poštapalica, a radi se o brutalnoj neistini. Regent Aleksandar je samo, kao tadašnji suveren Kraljevstva SHS, prihvatio odluku svih arhijereja (uključujući, na prvom mjestu, one arhijereje iz Crne Gore, odlukom Svetog Sinoda u Kraljevini Crnoj Gori) koji su svojom voljom, bez glasa protiv, obnovili Pećku Patrijaršiju – pod imenom Srpska Patrijaršija, što je sa oduševljenjem prihvaćeno i od sveštenstva i od vjernog naroda u Crnoj Gori i crkveni život je nastavljen u punom kontinuitetu. Čak je i Vlada  u egzilu u ”Glasu Crnogorca” pozdravila obnovu Patrijaršije, samo zamjerivši što je njeno sjedište u Beogradu, a ne u Pećkoj Patrijaršiji, gdje je kralj Nikola 1913. godine postavio za prvog Pećkog mitropolita, poslije ukidanja Patrijaršije (1766), Gavrila Dožića.

Zaludna je nada predsjednika da će Carigradska Patrijaršija priznati autokefalnost Crkve u Crnoj Gori. Kome da je prizna? Čovjeku koji je raščinjen od Sinoda iste te Patrijaršije? To, prije i iznad svega, ne bi smjela da bude briga predsjednika sekularne države, koji je uz to javno deklarisani nekršteni ateista. Ako su za njega pitanja vjere ”trice i kučine”, bilo bi pristojno da se makar ne petlja u njih. Ima pravo da iznese svoje mišljenje, koliko god bilo pogrešno i neutemeljeno, ali nema pravo da koristi institucionalne državne mehanizme da se obračunava s Crkvom i da je upodobljava sebi i svojoj ideologiji ili pravi nove ”crkve”. Patrijarh Irinej, kao i Mitropolit Amfilohije, ali i svi vjerni, kao slobodni ljudi i građani, s druge strane, imaju pravo da se odrede prema potezima vlasti, ali oni svakako nemaju nikakve institucionalne mehanizme, kojima bi mogli da utiču na uređenje državnog poretka, biranje predsjednika ili Vlade. Drugim riječima, onaj koji ima vlast i silu države bi morao da se uzdrži od napada na ljude koji ništa od toga nemaju, a koriste samo – riječ. To bi bilo čojski i crnogorski. Uostalom, trebao bi predsjednik da se odluči – da li je Mitropolija učinila zločin prema Crnoj Gori ili ona ima, kako sam veli u pismu blaženopočivšem patrijarhu Pavlu, ”značaj za Crnu Goru i istorijsku ulogu u borbi za slobodu crnogorskog, srpskog i ostalih balkanskih naroda”. Treba dodati da je nepošteno priču o Pravoslavnoj Crkvi početi od 1918. godine i prećutati da je na njenoj današnjoj teritoriji Crne Gore Sveti Sava prije osam vijekova osnovao četiri episkopije, koje i danas imaju svoju ovdašnju jurisdikciju.

Još je manje tačan zaključak koji predsjednik izvlači iz navodne autokefalnosti ”CPC” – da je njena imovina bila državna. U Srbiji je, za razliku od Crne Gore od kraja devetnaestog vijeka, postojala Pravoslavna Crkva, koja je bila autokefalna tomosom dobijenim od Vaseljenske Patrijaršije (1879) i, gle čuda, njena imovina nije u vlasništvu države bila ni tada, niti je to sada (iako neki ponavljaju neistinu da je crkvena imovina i u Srbiji u svojini države). To što su postojala određena ograničenja u raspolaganju imovinom, budući da je Pravoslavna Crkva bila državna vjera, a država hrišćanska, ne znači da je država bila vlasnik te imovine.

Treba li Mitropolija i svi drugi da se odreknu svoga utemeljitelja na ovim prostorima – Svetoga Save, da bi bila podobna? Treba li da se odrekne Svetoga Vasilija Ostroškoga, kojeg je rukopoložio srpski Pećki Patrijarh ili Svetoga Petra Cetinjskog, kojeg je rukopoložio srpski Karlovački Patrijarh?

Upravo da bi sačuvala istorijski crkveni identitet u Crnoj Gori, Crkva je dužna da se odupre onima koji ga mijenjaju i žele da podvlaste Crkvu svojim novim sekularnim ideologijama i novom identitetu. Treba li Mitropolija i svi drugi da se odreknu svoga utemeljitelja na ovim prostorima – Svetoga Save, da bi bila podobna? Treba li da se odrekne Svetoga Vasilija Ostroškoga, kojeg je rukopoložio srpski Pećki Patrijarh ili Svetoga Petra Cetinjskog, kojeg je rukopoložio srpski Karlovački Patrijarh? Da prezre pismo Mitropolita Save Petrovića, koji piše Moskovskom Mitropolitu Platonu ”ot vsjeh arhiereov slaveno-serbskih” ili ono mladoga arhimandrita Petra Petrovića, potonjeg Svetoga Petra Cetinjskog, upućeno austrijskom dvoru, u kojem on, guvernadur Ivan Radonjić i serdar Ivan Petrović vele da žele da ”Mitropolit crnogorski zavisi od Pećkoga patrijarha u Srbiji”, pa dodaju da će ga slati u Karlovce na rukopoloženje, ali samo ”dotle dokle Turci budu vladali Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć.” Da izbrišemo iz pamćenja ”Odu Nemanji” mitropolita Vasilija Petrovića i natpis na njegovom grobu u Petrogradu – ”Patrijaraškoga srpskoga trona egzarh” ili da, kao neki bezumnici danas u Crnoj Gori, brišemo iz crkvenog kalendara Svetoga Savu, njegovog oca Simeona i Svetog Stefana Dečanskog, koje su gospodari Zete Crnojevići pečatali u prvim štampanim kalendarima Crne Gore? Podobni bi, valjda, bili i na liniji predsjednikovog viđenja crnogorskog identiteta, kada bi prezreli riječi predsjednika Vlade Kraljevine Crne Gore dr Lazara Tomanovića, izrečene prilikom proglašenja Crne Gore za kraljevinu (1910): ”Povrh toga, Mitropolija cetinjska jedina je Svetosavska Episkopska stolica, koje je bez prekidanja do danas sačuvana…” Još more je ovakvih primjera kojih bi Crkva morala da se odrekne da bi postala onakva kakvu je predsjednik zamislio – sluškinja ideoloških interesa njegove partije i njegovih istomišljenika. Neće Crkva biti sluškinja ni Crne Gore ni Srbije, ni srpstva ni crnogorstva, niti bilo kakve ideologije ni bilo kojeg velikodržavnog projekta niti čuvati nečiju ”infrastrukturu” – jer više ne bi bila Crkva. Ali ne može da zaboravi šta su oni najbolji u njenoj istoriji govorili i činili i da im, po svojim moćima, podražava, riječima i djelima, u odbrani svetinja i svoga dvijehiljadegodišnjeg bića.

Pominje predsjednik da se 90-tih godina neko neovlašćeno knjižio kao vlasnik crkvene imovine – aludirajući na Mitropoliju i ostale episkopije Srpske Patrijaršije u Crnoj Gori – te veli da je to otimanje vrijedne imovine  i zločin prema Crnoj Gori. Opet promašaj. Predsjednik ne govori istinu po tom pitanju. Kako je to Crkva mogla da otme svoju imovinu? 

Pominje predsjednik da se 90-tih godina neko neovlašćeno knjižio kao vlasnik crkvene imovine – aludirajući na Mitropoliju i ostale episkopije Srpske Patrijaršije u Crnoj Gori – te veli da je to otimanje vrijedne imovine  i zločin prema Crnoj Gori. Opet promašaj. Predsjednik ne govori istinu po tom pitanju. Kako je to Crkva mogla da otme svoju imovinu? Ko je žrtva tog zločina kojeg pominje predsjednik? Žalosno je to što govori i čini predsjednik po ovom pitanju. Uostalom, nismo baš svi toliko kratkog pamćenja. Bjehu li on i njegova partija u to vrijeme nosioci istih ovih državnih ovlašćenja koja i sada imaju? U ovom govoru predsjednika još se jedna nedosljednost primjećuje. Nakon privatizacije svega i svačega, pa i imovine oduzete od Crkve i vjerskih zajednica poslije Drugog svjetskog rata, čime je država priznala da nije u stanju da adekvatno gazduje svojim resursima i imovinom, planira se nacionalizacija – ni manje ni više – nego ostataka crkvene imovine, pa i više od toga – njenih hramova! Došli bismo, a neće Bog dati, u situaciju da je sve privatno vlasništvo u ovoj sekularnoj državi osim ”državnih” vjerskih objekata. Šta će državi vjerski objekti? Šta će da radi s njima? Zašto ih oduzima, ako ne planira da ih drugome daje? Prepoznata je namjera predsjednika i svih onih koji učestvuju u ovoj nečasnoj raboti. Ta namjera ide iznad njihovih ideoloških očeva, koji su bili razumniji po ovom pitanju i nisu oduzimali vjerske objekte. Svrstavaju se  u još žešće gonitelje Crkve, nego što su bili oni prije njih.

Strašna je i nedopustiva kleveta predsjednika Đukanovića kojom Srpsku Pravoslavnu Crkvu označava više kao političku, nego kao vjersku organizaciju. On je kao nevjernik potpuno nekompetentan da to cijeni. Srpska Pravoslavna Crkva je uvažena i priznata među svim Pravoslavnim Crkvama i važan je dio porodice vaseljenske Crkve. To što on to ne prepoznaje ništa ne oduzima Crkvi, ali glasovito govori o predsjednikovom novom odnosu prema slobodi Crkve.

Neistinita je, takođe, tvrdnja da organizacija Pravoslavne Crkve prati državnu organizaciju i da je sve suprotno tome protivno kanonskom pravu. Uzmimo samo one pomjesne Crkve koje su prve u poretku Pravoslavnih Crkvi: Konstantinopoljska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska i Moskovska Patrijaršija – nijedna od njih se ne rasprostire na teritoriji jedne države!

Neistinita je, takođe, tvrdnja da organizacija Pravoslavne Crkve prati državnu organizaciju i da je sve suprotno tome protivno kanonskom pravu. Uzmimo samo one pomjesne Crkve koje su prve u poretku Pravoslavnih Crkvi: Konstantinopoljska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska i Moskovska Patrijaršija – nijedna od njih se ne rasprostire na teritoriji jedne države! Ne postoji li kao priznata Srpska Pravoslavna Crkva i u državama nastalim od bivše Jugoslavije i širom Evrope, Amerike i Australije? Svaka ima svoju istorijsku jurisdikciju na više država. Predsjednik je ili podlegao neznanju onih koji ga o ovome savjetuju (koji su, izgleda, oboljeli od gadne bolesti nacizma ili brozomore) ili svjesno obmanjuje javnost. Šta god da je – savjetujemo mu da se, optužujući Crkvu za politiku ne bavi stvaranjem Crkava u Crnoj Gori.

Predsjednik bi morao da čuje glas Crkve i naroda Božijeg i da povuče Predlog zakona i založi se, da se, u ime jedinstva naših predaka, koji su se zajednički borili za slobodu i budućnost Crne Gore, predstavnici državnih vlasti, Crkve i drugih vjerskih zajednica, u istinskom dijalogu dogovore o zakonskom aktu, koji će biti na korist svih crnogorskih građana bez razlike.

Molimo se za Crnu Goru i za napredak svih njenih građana bez razlike i želimo Predsjedniku i svima onima koji ga u ovome podržavaju – da odustanu od svojih pljačkaških nauma i ne sprovode nasilje prema Crkvi i vjeri uopšte, nego da se vrate bogoljublju i bratoljublju.

Iz Mitropolije crnogorsko-primorske

(Beta, mitropolija.com)

Videti još: Milo Đukanović: Očekujem da Carigradska patrijaršija prizna CPC; Amfilohije postupa u skladu sa misijom SPC, koja čuva infrastrukturu Velike Srbije